U intervjuu za ,,Slobodnu riječ” razgovarali smo sa klavijaturistom i vokalom nikšićke rok grupe osamdesetih ,,Osma sila”, Željkom Mrvoševićem. Željko već trideset godina živi u Italiji, gdje je član grupe ,,Double Twins”, ali rado dolazi u Nikšić, povremeno se sreta sa bivšim članovima ,,Osme sile” i prisjeća se dana kada su svirali rokenrol u bivšoj Jugi.
Bend je u sastavu Blažo Perović – bubanj, Duško Stanisavić – bas, Željko Mrvošević – klavijature i vokal, Bobo Dobrilović – gitara i Dimitrije Mićo Maksić – gitara nastupao na mnogim koncertima i festivalima, osvajao nagrade, sarađivao sa najvećim zvijezdama tadašnje r’n’r scene, pravio sjajnu atmosferu na svirkama i entuzijastično vjerovao u svoju muziku i njen uspjeh.
U grupi su svirali još i Dejo Pekić – bas, Rajko Kadović – vokal, Miloš Vukajlović – bubanj, Zoran Ćele Ćetković – bubanj, Momir Šmeki Jevtić – bas, ranije i Sava Perović – bubanj, Boris Đurović – bas, Brano Kaluđerović – klavijature i Zoran Drašković – vokal.
Kakvo je bilo stanje u Crnoj Gori što se rock’n’roll scene tiče u vrijeme kada je Osma sila postojala?
Nikad sjajno, ali je u Crnoj Gori u to vrijeme bilo mnogo dobrih rok bendova koji su često kratko trajali, ali ne zbog manjka kvaliteta, već zbog finansija. To je značilo da smo morali da ,,tezgarimo” kako bismo zaradili za snimanja, koncerte itd. Bilo je sjajnih muzičara i odličnih svirki, iako su uslovi bili mnogo teži nego sada.
Kakva je bila atmosfera u Nikšiću kada ste bili član grupe i kakve su bile svirke koje su se tada održavale u gradu?
Bilo je entuzijazma, koji je osnovni pokretač. U to vrijeme je skoro svaki grad imao gitarijadu i to je bila prilika da se dobro provedemo, da sviramo i da se predstavimo. Osamdesetih godina u Nikšiću se govorilo: ,,Idemo na muziku” i ljudi su se posebno spremali za tako nešto. Muzike je bilo svuda, sviralo se u Onogoštu, zatim na Krupcu, na Glavi Zete, na Malom stadionu, u salama… Bilo je mnogo dobrih muzičara. Osma sila je npr, između ostalog, svirala u Domu JNA za nove godine. Riječ ,,sentiš” tada je bila glavna, Svirao je sentiš i onda biste pozvali curu na ples… Zanimljivo je da je bio aktuelan tzv. rulet-ples, koji je podrazumijevao da djevojka izvuče ceduljicu na kojoj bi recimo pisalo ,,utičnica” – njen partner na podijumu bi onda bio neko ko je izvukao ceduljicu ,,utikač”, ili ,,Ben Kvik-Klara” (smijeh).
Neke od pjesama benda Osma sila i danas su popularne, iako je prošlo tridesetak godina otkad su nastale. Da li mislite da je danas kvalitet muzike lošiji?
Ne mogu da kažem da je lošiji. Drugačiji – da. Muzika je tehnološki bolja, ali kratkotrajna. Dosta se radi ,,sezonski”. Nisam u zemlji već dugo, pa nisam u toku , ali kada dođem, vidim da omladina rado služa Boru Čorbu, Bijelo dugme, EKV… U inostranstvu se takođe rado sluša evergreen muzika, dens ’70-ih i ’80-ih je tamo jako popularan. Muzika nema granice.
Ko je bio zadužen za tekstove pjesama i koliko ste ih snimili?
Veći dio repertoara Osme sile su tekstovi Mića Maksića – bas gitariste, a aranžmane smo radili zajedno na probama. Tada smo bili puni ideja i imali smo šta da kažemo. Muzika je bila način našeg izražavanja. Postoji materijal za album koji smo snimali u studijima u Beogradu kod Enca Lesića i Olivera, ali nikada nije štampana ploča. Snimci su dobri, sve je snimano analogno i bez pomoći tehnike.
Osvojili ste brojne nagrade na tadašnjim festivalima. Koji nastup biste izdvojili kao prekretnicu u muzičkoj popularnosti Osme sile?
Prekretnica je bio Subotički festival ’81. godine, gdje smo osvojili treću nagradu publike sa pjesmom ,,Biće bolje”, za koju je tekst i muziku napisao Mićo Maksić. To nam je mnogo značilo. Svirali smo na mnogim koncertima – kao predgrupa na crnogorskoj turneji Riblje čorbe, kao predgrupa na koncertu Bijelo dugme u hali sajma u Beogradu, učestvovali smo i na rok koncertu Hipodrom, na kojem su nastupili i Kerber, YU grupa, Atomsko sklonište, Iron Maiden i drugi. Osma sila je nastupala sa Biserom Veletanović na otvaranju Slovenske plaže, zatim smo pratili ’84 i Biljanu Petrović. Ćele, Šmeki i ja smo zatim pošli na turneju po hrvatskom primorju i pratili Eleonoru Barudžiju, koja je sa Danijelom Popovićem nastupila na Evroviziji sa pjesmom ,,Džuli”. Onda i koncerti u Nikšiću sa grupom Tilt (Dejan Cukić), sa Bajagom…
Između ostalog, učesnici ste velikog dvodnevnog koncerta Hipodrom, na kojem je nastupao Iron Maiden. Kako je jedan nikšićki bend dobio priliku da učestvuje u istom događaju, na kojem je nastupio svjetski poznati bend?
Ponudili smo materijal organizatoru ,,Hipodroma”, Maksi Ćatoviću i on nas je pozvao. Spremali smo se za nastup iza bine. Jedan od tehničara grupe Iron Maiden nam je prišao i ponudio nam da nam sredi gitare i zamijeni žice. Zasluga za naša učestvovanja na koncertima uglavnom pripada Petru Dobriloviću koji je bio šesti član grupe i naš menadžer.
Već dugo ne živite u Crnoj Gori, ali ste i dalje u svijetu muzike. Čime se tačno bavite?
Ja sam član jedne multietničke grupe (Crnogorac, polu-Kubanac i Italoamerikanac) – ,,Duble Twins”, i nemamo konkurenciju u Italiji, kada su u pitanju naši nastupi. Sviramo po klubovima, raznim manifestacijama u Italiji i drugdje. Svaki od nas je stekao muzičko iskustvo van Italije – jedan od nas je od pete godine pjevao u crkvenom horu, a meni je mnogo značilo ono što sam naučio ovdje, jer ta naša specifična balkanska atmosfera ne postoji u Italiji.
Nikšić još od vremena stare Jugoslavije važi za grad piva i rock’n’rolla. Šta biste poručili današnjim mladim bendovima i onima koji imaju plan da ga osnuju?
Samo naprijed i gajite svoje snove, želje i talenat. Treba biti entuzijasta. Muzika može da bude hobi, ali kada vam postane profesija – onda ste uspjeli. Ako vam je muzika posao, onda je bitan identitet. Naravno, kada radiš ono što voliš, onda si srećan.
Bojana Obradović
Foto: Facebook
