Njegoš – poznati portret Anastasa Bocarića
Poznato je da većina Petrovića iz glasite crnogorske dinastije, koja je više od dva vijeka držala presto na Cetinju, nijesu bili nimalo milosrdni vladari, da je čak i Petar Prvi Petrović Njegoš, poznatiji kao sveti Petar Cetinjski, u ranoj mladosti više vladao mačem i silom, a tek u zrelim godinama se latio krsta i pribjegao riječima, kletvama i molitvama. Da se i ne govori o knjazu Danilu koji je počinio niz teških zločina, a u Kučima, Bjelopavlićima i Piperima i klasične genocide.
Manje je, međutim, poznato da ni vladika, genijalni pesnik Petar Drugi Petrović Njegoš nije takođe pokazivao nimalo velikodušnosti i milosrđa u obračunima sa protivnicima. Ni mudrac i pjesmotvor „Luče mikrokozma“ i „Gorskog vijenca“, tvorac stihova „Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom“, u kojima je sažet cio kodeks viteštva i čojstva, autor tolikih drugih svevremenih poruka i poduka „kojima se pjane pokoljenja“, nije se u svojoj vladavini pridržavao tih postulata – i on je za riječ skidao glave i bezdušno uklanjao sve one koji bi mogli da ugroze njegov presto ili se otmu njegovoj autoritarnoj vlasti (spominje se podatak da je za dvadeset i jednu godinu vladavine tako pogubio čak 83 čoveka).
Njegoš – skulptura Ivana Meštrovića
Ako bi ovo moglo biti i pretjerivanje, ako su možda njegovi protivnici iz zlobe udesetostručili taj podatak o broju žrtava, dva slučaja, ubistvo Nikole Miloševića i Petra Kršikape, koji van svake sumnje idu na njegovu dušu, dovoljni su da bace sjenku na njegovo ime, odnosno na njega kao čovjeka i državnika, na njega kao vladiku i vlastodršca.
Ubistvo vasojevićkog kneza Nikole Miloševića posebno je karakteristično i predstavlja neporecivu ilustraciju te mračne strane u Njegoševoj biografiji, naličja njegove vladavine. Nikola Milošević je bio jedan od najznamenitijih Vasojevića iz prve polovine devetnaestog vijeka. Sin ljevorečkog kneza Staniše sa Lopata i Jovane, ćerke glasovitog trebješkog harambaše Lazara Nikšića, rođen je 1797. godine na zgarištu roditelkske kuće koju su Turci baš te godine spalili u velikom pohodu na Lijevu Rijeku.
Njegoš (rad Dimitrija Popovića)
Pet godina kasnije, ostao je siroče bez oca kada su kolašinski Turci ponovo napali na Lijevu Rijeku, pa je dvije godine potom njegova već preudata majka odlučuje da sa ocem i oko dvjesta trebjeških porodica krene na seobu u Rusiju. Stanili su se u Novorosijskom srezu, u Odeskoj guberniji. Sedmogodišnji Nikola, međutim, nije zaboravio rodni kraj i nije mu se zameo trag u ruskim prostranstvima.
Najsažetiji a najpotpuniji portret ove izuzetno zanimljive i po mnogo čemu neobične i kontroverzne ličnosti, jednog od najobrazovanijih ljudi toga vremena možda i u cijeloj Evropi, čovjeka koji je ostavio dubok trag ne samo u istoriji Vasojevića, dao je Radomir P. Guberinić u svojoj 1990. godine objavljenoj knjizi o Nikoli Miloševiću Vasojeviću:
„Crnogorski iseljenik u Rusiji, visoki ruski oficir i vojni ataše u Carigradu, član Medjnarodne komisije za razgraničenje Knjaževine Srbije sa Turskom, glavni inžinjer Knjaževine Srbije i prvi projektant magistralnog puta Beograd — Bar, turski general kvartermajster, engleski konzul, osnivač prve srpske škole u Turskoj, inicijator vasojevičko-poljske tajne vojne konvencije, putopisac i pjesnik, rodoslovik i kartograf, Evropljanin sa četiri državljanstva, koji je govorio trinaest evropskih jezika, osnivač regularne knjaževine Holmije (Vasojevića), čiji je bio knez…“
Nikola Milošević zvani Konsul
Ovaj čovjek, u Vasojevićima poznat pod imenom Nikola Konsula, za kojeg je znala i kojega je uvažavala Evropa, nije bio po volji ni pojedinih moćnih vasojevićkih prvaka, a ni samom Njegošu. Mladi crnogorski gospodar se nije mogao pomiriti sa djelovanjem ovog svestrano obrazovanog i preduzimljivog čovjeka, kojeg je pratila evropska harizma i ugled, a naročito ne sa stvaranjem zasebne vasojevićke knjaževine, odnosno potpunim odvajanjem i osamostaljivanjem ovog moćnog plemena. Zato je, sigurno u dosluhu sa Miloševićevim protivnicima u Vasojevićima, skovao plan kako da mu dođe glave.
Njegoš ga je, navodno, pozvao da dođe na Cetinje. Ništa ne sluteći, on je, kao i u dva-tri navrata ranije, krenuo krajem maja 1844. godine, ali ga je u Zagaraču sačekala zasjeda u kojoj su, kako tvrdi dr Ljubomir Durković Jakšić, bili Njegoševi perjanici, Vuko, Todor i Mića Toroman, svi sa Njeguša, i likvidirala 30. maja 1844. godine.
Razumljivo je i vrlo jasno što je Njegoš na svaki način želio odagnati bilo kakvu sumnju od sebe, kad je u pitanju ubistvo Nikole Miloševića. Ispredane su svakojake priče, izmišljana imena ubica i razlozi ubistva, a on lično je naredio da se Milošević sahrani na Zagaračkom groblju i dopustio da mu porodica, supruga Anastasija, sinovi Altoman, Branislav i Svetislav i ćerka Jelisaveta podignu spomenik.
Petar Kršikapa, crtež slikara Jovana Ivanova iz Beograda
Radomir Guberinić (poziva se na Đ. Mušickog i Lj. Durkovića) kaže da su na spomeniku, pored ostalog, bili uklesani i ovi stihovi:
„Postoj Srbe, brate dragij, i počuj me mrtva,
Koi sam ti za slobodu i narodnost žrtva.
Knjaz Mihail Vasojević otac mi e bio,
Od Boga me u Lopate mestu isprosio:
No za malo milova me, er pade u boju,
Od Turaka, koji zgrabe kneževinu moju.
Ko siroče u Kučima, nađoh izbavlenja,
U Evropi kad odrastoh – duhu prosveštenja.
I rad svrhe oslobodit svoje otečestvo,
Služio sam, krijuć ime, i Osmansko carstvo.
Razgrnuvši tmu prepona, pošto k celi dođoh
Da mi trudi nose ploda… ja krvavo prođoh,
Er u Crnoj Gori, blizu Zagarača sela,
Pogodi me vlastoljubne politike strela!“
No, ako su za Njegoševa života i vladavine, može biti i postojale kakve sumnje i nedoumice oko likvidacije kneza Nikole Miloševića, sve sumnje je razvijao njegov nasljednik knjaz Danilo. On je 1857. godine naredio da se poruši spomenik koji je Nikoli podigla supruga sa djecom i zatre svaki trag i biljeg tog zločina.
Manastir Morača
Slučaj Petra Kršikape
Kad je u jesen 1840. godine, nakon ubistva Smail-age Čengića, kolovođe te akcije, požurile na Cetinje da Njegošu odnesu na dar njegovu glavu i oružje, Petar Kršikapa, jedan od najpoznatijih uskočkih junaka, nije dao da mu odnesu i Smailaginu pušku:
„Šta će gospodaru breška sem da ubija vrane po onim brestovima ispred manastira“, našalio se Kršikapa.
Kad je to čuo, Njegoš je istog časa poslao perjanike u Uskoke s naredbom da mu donesu pušku i da ubiju Petra.
„Ne, gospodare, ako boga znaš, đe da ubiješ najboljega i najvećega uskočkog junaka! Ne bi vezir poželio da bolje osveti Smail-aginu glavu“, zavapio je Novica Cerović.
Njegoš ga je, navodno, poslušao i poslao drugu patrolu perjanika da spriječe ubistvo Kršikape, ali su oni ili zadocnili ili namjerno otišli drugim putem, tek Kršikapa i jedan njegov sinovac su ipak glavom platili pušku i uvredljivu riječ na račun gospodara.
Konj Smail-age Čengića
I arhimandrit Dimitrije Radojević, čuveni iguman Moračkog manastira, onaj „mudri starac“ iz Mažuranićevog spjeva „Smrt Smail-age Čengića“, koji je „na Morači vodi hladnoj“ pričestio četu osvetnika sa Novicom Cerovićem na čelu, koji je i sam učestvovao u boju na Mljetičku, umalo je izbjegao sudbinu Petra Kršikape. Kad je doznao da je na diobi plijena Radojević uzeo i u Moraču odjahao na jednom od nekoliko konja koji su pripadali Smail-agi Njegoš mu je odmah poručio da mu dovede putalja na Cetinje.
Pošto prkosni hajduk u monaškoj rizi nije hajao za Njegoševe poruke, on je jednog dana poslao patrolu perjanika da otmu konja i Radojevića ubiju ako se usprotivi, ali je njega neko na vrijeme upozorio na opasnost. On je istog trena konja, koji je bio svezan na livadi Pilopać pored manastira, gurnuo i satro niz liticu u korito Morače:
„Daj konja, ili ti ode glava!“, breknuli perjanici.
„Bog s vama, đeco, i anđeli božji, eto vam konja tamo svezanog na livadi pa vodite i neka je srećan gospodaru…“
Perjanici se ubrzo vratili i kazali igumanu da se konj satro niz gredu.
„Biće da se prepao od vašega zuluma i breke pa sam skočio“, posprdnuo se Radojević, a onda počastio i ispratio perjanike:
„I pozdravite mi svijetloga gospodara i kažite mu: nastavi li kako je naumio, što se tiče Rovaca i dvije Morače, granica će mu biti đe je i vazda bila – Ivačev do (planina između Rovaca i Pipera, prim. B.S)!“
Budo Simonović
(Sjutra: NjEGOŠ NIJE BIO GOROSTAS)
