Jedino nam okupacija i ratova nije falilo.
Zato je i najviše sinonima u našem jeziku za napad i traženje spasa.
Naše istorijsko pamćenje glasi otprilike ovako – prvi udar Omer paše na Crnu Goru.
Pa onda – drugi udar Omer Paše na Crnu Goru.
Udar.
Kao srčani udar.
Kao moždani udar.
Veli naš narod:
„Dabogda te udarilo među rogove.“
„Udrenica te udarila.“
„Malo je nekima što drže po svijeta nego se i na našu sirotinju nameračili“, to je vazda bila uzrečica naših đedova. A i baba. Pamte i one udare iz nekadašnjih vremena.
Napasti, napadati, okupirati, pritisnuti, saćerati, skoliti, nadjačati, nadbiti, sjebati, uništiti, uniziti, omrčiti, smlatiti, omlatiti, oplijeviti, opljačkati, oplijeniti, uništiti, pobiti, nagrditi…
A odgovor je često bio – Jebali smo im oca za vazda… Ovi se neće više oporaviti… Da se vidi čija majka crnu vunu prede… Ono misli da ođe driješi i veže… Poturili smo im pušku pro koljena… Nije im ovo babovina…
A kad nadjačaju oni što udare, mora se u – zbjeg.
Žene, đeca, đedovi, babe, krave, ovce, koze… I u – brda.
Ostave se kuće koje, potom, počnu da gore.
A nema se gdje nazad.
Često ni naprijed.
Pa ispod bukove krošnje, ispod starca stogodišnjaka ili u zemunicu ako je ko može iskopati.
Da se pretekne. Da se sirotinja sačuva.
Tu se i djeca rađaju.
U ranija vremena davali bi im imena Vuk ili Vukota, Vučko ili Vukojica, Vučeta ili Vukosav, Vuksan ili Vukoman, Vuko ili Vukadin…
Za Titovoga vakta Slobodan ili Slobodanka.
Ili – Dolores.
Danas, ne moramo više u zbjegove. Ionako smo odavno ograđeni.
Torom od demokratskih vrljika…
I mi u toru…
A oko nas cvijeće…
Kad zazvoni čaktar – svi na so, na pruženu ruku – poljubi, poliži ili okreni glavu – kakav ti je kimet.
U svoj toj vjekovnoj i današnjoj zajebanciji pojavi se ponovo – zbjeg.
Zbjeg nevoljnika.
K’o što smo i mi.
Zbjeg – a nije naš.
Zbjeg braće nesvrstane.
A mi taman zaimali – rata i kredita, neplaćenih članarina partijama, računa za struju, vodu, čistoću, internet, školarine, zdravstene preglede, parkinge, registracije, a poneki srećnici i alimentacije…
A treba biti – čojek…
Izaći na crtu…
Pomoći nesretnome narodu.
„A okle“, jeknula bi moja baba Jela. „Iz golog prkna.“
I tako, sjedim kući i – ćutim.
Kroz glavu mi prolaze slike hiljada nesrećnika – veliki, ogromni zbjeg.
Od putnika – namjernika naši stari tražili su kumstvo.
Za nevoljnika davali su – glavu.
Bilo koje vjere.
* * *
Danas je Kurban – bajram.
Sveti praznik onima koji su preko naših njiva pošli da traže spas.
A naša su stada odavno uništena.
K’o i mi – domaćini.
Ostala nam je jedino riječ… A ljudska riječ je vazda značila. Pogotovo kad je od srca.
Bajram šerif mubarek olsun!
Mirko Rakočević
