Danko Vasović četvrt vijeka tragao za istinom o Kurtu Valdhajmu
„Vlado Dedijer je, ustvari, prevashodno tražio saglasnost, dopuštenje da on u Beogradu organizuje veliki međunarodni skup o Jasenovcu, a na osnovu onoga što sam ja doznao i razgolitio, kako bi se konačno saznala još jedna, prava i potpuna istina o stradanju srpskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata“, kazuje dalje Danko Vasović.
„Kako sam bio stoprocentno ubijeđen da će Dedijerov zahtjev biti glatko uslišen ja sam požurio i obezbijedio i dolazak Simona Vizentala u Beograd. Pristao čovjek samo što sam mu kazao ko i kakav skup priprema: dolazim, veli, neizostavno, samo ako me pozovu!
Sve je, međutim, palo u vodu, Slobodan Milošević nije dao saglasnost za organizovanje međunarodnog skupa o Jasenovcu u Beogradu jer je protivu toga, kako sam kasnije nezvanično obaviješten, izričito bio Centralni komitet SKJ. Dedijer je zbog toga potpuno poludio i onda napisao jedno pogano pismo svom dugogodišnjem prijatelju i ratnom drugu Petru Stamboliću:
`Moj Pero, ovaj što vodi srpski Centralni komitet i srpsku državu, ovaj ‘Mirošević’, on ti pati od crnogorskog kompleksa, jer je Crnogorac, i od mitomanije. On mi neda da održim međunarodni simpozijum o Jasenovcu, a ti dobro znaš da sam ja cio život posvetio izučavanju tog zločina. Ja branim tu svetu istinu o nama i našoj etici. Vidi da ga urazumiš i da to dozvoli i omogući, jer imam iza sebe sve međunarodne institucije i obezbijedio sam goste i učesnike koji bi došli na najvišem mogućem nivou. A ako on i dalje ostane uporan i to ne dopusti, ja ću onda da se naljutim i poput Sinđelića da sve spalim i dignem u vazduh, da iza sebe ne ostavim nikakvog traga…`, napisao je, pored ostalog Dedijer Stamboliću.
Kurt Valdhajm se nije previše uzbuđivao
Ne znam da li je i šta Stambolić odgovorio Dedijeru, ali dobro znam da takav skup nikada nije održan, niti je Simon Vizental, pored ostalih, tim povodom viđao Beograda.
Nekako u isto vrijeme počinje i sve jači pritisak na mene i u `Večernjim novostima`. Rade Brajović kao glavni i odgovorni urednik, koji je zamijenio Borovnjaka, pored ostalog, neće da objavi moj intervju sa Vizentalom koji sam napravio uoči najavljenog i očekivanog naučnog skupa i njegovog dolaska u Beograd.
Kasnije sam saznao da se Brajović u to vrijeme tajno sastajao sa Budimirom Lončarom, jednim od najagilinijih boraca za spasavanje Kurta Valdhajma, odnosno da je tada, izgleda, intenzivno radio i za saveznu tajnu službu. Brajović je tada bio protiv Miloševića, valjda zato što on u tom periodu još nije imao pozicije koje će imati nešto kasnije, tako da su `Novosti`, ustvari, bile instrument tajne policije i starog već dobrano zaljuljanog jugoslovenskog državnog aparata.
Jedan od najupečatljivijih dokaza za to bila je takozvana akcija `Memorandum` koju je smišljeno sproveo Aca Đukanović, jedan od urednika `Novosti`, objavljujući nedovršeni tekst već dobro poznatog Memoranduma SANU kao tobožnji krunski dokaz protiv srbijanske, Miloševićeve kuhinje koja huška na rat. Bio je to otvoreni poziv, crno na bijelo opravdanje za žestoki napad na Beograd i Slobodana Miloševića da priprema ratnu mašineriju i krvavi raspad Jugoslavije.
Znači, dok je Jugoslavija još bila na snazi, Rade Brajović je vjerno i odano služio starom režimu, da bi kasnije, kad su kola obrnula niza stranu i kad je počeo raspad te moćne države, on preko noći prevrnuo ploču i postao vatreni, najtvrđi i najodaniji miloševićevac, a njegova, nažalost pokojna, supruga Gordana, koja je zaista bila jedno divno stvorenje i odličan novinar, za dva koplja bolji od Rada, postala je prisna prijateljica sa Miloševićevom suprugom Mirom.
Danko Vasović iz vremena kad još nije znao sa kakvim će se vjetrenjačama sudariti
Bilo je to, inače, ono vrijeme kad je iz kase `Večernjih Novosti` netragom otišlo 26 miliona maraka i kada je osujećen predsjednik tadašnjeg Radničkog savjeta, odnosno sadašnjeg Upravnog odbora, Brana Radaković da zakaže sjednicu tog najvišeg organa u kući i pljačku razgoliti i istjera na čistinu.
Radaković mi je kasnije ispričao da su mu dan uoči tog sastanka u kuću banula dva inspektora Državne bezbjednosti koji su mu otvoreno rekli da svoju djecu više nikad neće vidjeti ako pitanje tih para postavi na sastanku Radničkog savjeta (u pitanju je, inače, bio silni novac od „Novosti“ koje su izlazile u Frankfurtu, prim. B.S).
Taj čovjek, Brana Radaković, od tada više nikada nije kročio u `Večernje novosti`, jer su mu tako krvnički zaprijetili, ne samo da ne smije spomenuti i dirnuti u osinjak te pljačke, nego da ne smije ni ući u `Borbinu` zgradu na tadašnjem Trgu Marksa i Engelsa. U strahu za svoju porodicu i sebe, on se od tada nikada više nije ni bavio novinarstvom, živ je i, koliko znam, sad se bavi nekretninama u nekoj agenciji i radi za nekog građevinskog preduzimača.
Do danas se tako ne zna sudbina tog silnog blaga, u čije je sve džepove otišlo tih 26 miliona maraka, a ostala je sumnja da se dijelom tog novca Brajović na neki način prao i kupovao poziciju kod Slobodana Miloševića kad je on postao to što je postao.
Vladimir Dedijer – tačno je predvidio kakve opasnosti prijete Vasoviću
Pokušavajući da me zaštiti, Dedijer je tada napisao i jedno pismo šefu vladajuće koalicije u tadašnjem austrijskom parlamentu u kojem se, pored ostalog, žali na progon mladog jugoslovenskog novinara, odnosno da su zabranili objavljivanje moje knjige o Valdhajmu. Taj čovjek kojem se tada obratio Dedijer bio je glavom i bradom sadašnji austrijski predsjednik Hajnc Fišer.
To pismo, koje me dodatno uvjerilo da se Dedijer nimalo ne šali i da je sve mnogo ozbiljnije nego što mi se čini i što sam vjerovao, on je potpisao kao predsjednik Raselovog suda, što je pismu dalo dodatnu ozbiljnost i težinu. To pismo on će uvrstiti i u svoju poznatu knjigu `Vatikan Jasenovac`, a uz ostalo, on tu otvoreno kaže da u Jugoslaviji postoji moćni Valdhajmov lobi, koji je veoma aktivan.
On ističe da su naročito aktivni pripadnici takozvane četvrte sekcije NKVD, kojom je rukovodio svemoćni Stevo Krajačić. Dedijer doslovce dodaje da mu je lično poznato da su, po Krajačićevom naređenju, svi arhivi u Hrvatskoj, u kojima se mogu naći dokumenta i dokazi protivu Valdhajma, tvrdo zatvoreni, a da su Krajačićevi kadrovi u saveznim institucijama zabranili objavljivanje rukopisa knjige mladog jugoslovenskog novinara (treba samo podsjetiti da je u to vrijeme kad se Dedijer žalio Fišeru, predsjednik Austrije već bio Kurt Valdhajm, prim. B.S).“
Radisav – Rade Brajović, jedan od glavnih urednika „Večernjih novosti„
Monografija
„Ja već godinama vodim sudski spor jer je neko u `Večernjim novostima` uporno nastojao da progura svoju `istinu` o meni, uprkos svemu što se u međuvremenu dešavalo i isplivalo kao istina na površinu“, kaže Danko Vasović.
„Tu svoju `istinu` su ugurali čak i u super luksuznu monografiju posvećenu pedesetogodišnjici postojanja `Novosti`, objavljenu 2004. godine. Tamo je, kad se govori o razotkrivanju afere Valdhajma, spomenuto desetak imena iz redakcije i jedino nema Danka Vasovića – valjda su mislili da ja više i ne postojim. Ja zato sada tražim da se o trošku `Novosti` štampa nova monografija i u nju unese prava istina, odnosno jasno kaže ko je otkrio aferu i presudno doprinio raskrinkavanju ovog zločinca, ali i da se objelodani ko je uz pomoć mračnih udbaških sila na sve načine pokušao da me onemogući u tome, da se ostvarim i kao autor te priče i kao novinar uopšte.“
Budo Simonović
(Sjutra: „BRZOJAVKA“ KOJA JE ŠOKIRALA SVIJET )
