Kad su četnički dželati banuli na vrata, Ismet Hadžiosmanović nije molio za život već da mu dopuste da dovrši domaćinu započeto sedlo…
Pošto pomamni pastuv nije dao dželatima da mu priđu, vođe četničke trojke je naredio domaćinu da ga on zauzda i privede pred magazu. Ismet mu je nabacio sedlo, lagano pritegao kolan i kuskun, pritvrdio bisage i naprsno remenje, a onda se izmakao korak, dva i kratko uživao kako je sedlo lijepo pristalo na leđima vilovitog hata.
Niko danas posigurno ne zna kako je dalje bilo. Jedni vele da je sedlar odjednom ispustio kroz zube neki samo njemu znani, jezivi zvižduk, koji je pomamio plahovitog konja, drugi da je, već pomamljenog i razjarenog vranca besprimjetno ubo prikrivenom iglom u slabinu, tek on je odjednom vrisnuo, poskočio na zadnje noge, odgurnuo domaćina u stranu, istrgao mu uzdu iz ruku i u strelovitom galopu klisnuo preko livada na opšte zaprepašćenje dželata.
Jedan od njih – da li baš bezdušni vođa trojke – kad se pribrao, kleknuo i naperio pušku na vranca koji je zamicao kroz šljivike, kao od šale preskačući plotove i živice. Pucao za njim dva ili tri puta, da ga ubije i da s njega zguli makar sedlo zbog kojeg je svo jutro izdangubio, čekajući da sedlar završi svoj vez.
Kad je pomahnitali konj, zdrav i čitav, nestao iz vidokruga dželata i kad je za njim ostao samo zorni injik, koji se razlijegao prostranim valovitim livadama kao nekakav prkos i inat zlonamjernicima, dželati su se okomili na sedlara, koji je, ozarenog lica, osluškivao odjek vriske prekrasnog hata i sve slabiji tutanj njegovih kopita…
„U sedlu je sjedjela sedlareva misao – piše Boško Pušonjić – dok je na njegovom tijelu dželat iskaljivao još veću mržnju i bijes, što zbog prevare, što zbog izgubljenog trofeja. Jahala je duša sedlareva u sedlu i lećela kroz selo na Vrancu koga ni puščani metak nije mogao da pronađe. Letjela je u najljepšem sedlu koje je ikad ljudska ruka stvorila…“
Nijesu, po prilici, na zlosrećnog sedlara potrošili nijedan metak – radile su samo kame i bajoneti, kao da su krvnici samo tako mogli da iskale svoj bijes i osvete se ovom nedužnom i dobroćudnom čovjeku za podvalu, za izgubljeni plijen i protraćeno vrijeme u njihovoj suludoj i bezumnoj raboti…
Nikad se nije doznalo ko je i gdje sahranio izmrcvareno i iskasapljeno tijelo sarača Ismeta. Ostao je da vjekuje negdje u Meljaku, bez groba i mramora, pomalo već kao mit i legenda, kao opomena da uvijek mogu nadoći plime i smute u kojima ljudi izgube razum i zaborave da su ljudi.
– Ostala je tako njegova nesrećna Bisera da se sama rve sa dvoje nejake djece o vratu – kazuje dalje Radomir Matović. – Nas već tada nije bilo u Pljevljima, izbjegli smo odmah poslije Pljevaljske bitke, i ne znam sigurno kako je bilo, ali, kako sam doznao i kako su mi kasnije pričali, nije ni ona dugo izdržala – podlegla mukama, gladi i bijedi koje donosi svaki rat, i ostalo joj dvoje siročadi na ulici. Ostala i priča, uspomena na tu hrabru i časnu ženu koja je to potvrdila i dokazala i u onim za Pljevlja najmučnijim danima s početka decembra 1941. godine kada su ustanici bezuspješno, herojski jurišali na utvrđenu italijansku diviziju u ovom gradu, u najvećoj i najtragičnijoj bici u toj prvoj ustaničkoj godini.
Prva žrtva
U knjizi „Prilog u krvi – Pljevlja 1941 – 1945.“ (izdanje Opštinskog odbora SUBNOR-a Pljevlja 1969. godine), dati su spiskovi žrtava iz Drugog svjetskog rata iz nekadašnjeg pljevaljskog sreza. U spisku žrtava i stradalih iz samog grada Pljevlja (ukupno ih je 143), pod rednim brijem 132 doslovce piše: „HADŽIOSMANOVIĆ ISMET, rođen 1906. god. u Pljevljima, radnik. Strijeljan od četnika u Meljaku, juna 1942. godine.“ To znači da je on bio jedna od prvih žrtava stravičnih četničkih pokolja koji će uslijediti i u okolini Pljevalja, pa i samom Meljaku, naročito početkom 1943. godine.
Budo Simonović
Sjutra: SPASILA SINA JOSIFA MALOVIĆA
