Kad su četnički dželati banuli na vrata, Ismet Hadžiosmanović nije molio za život već da mu dopuste da dovrši domaćinu započeto sedlo…
Bili smo komšije u Ševarima – sjeća se sedlara Ismeta osamdesetdvogodišnji Radomir Matović, jedan od najmlađih boraca i učesnika Narodnooslobodilačkog rata iz pljevaljskog kraja, poznati privrednik i neumorni aktivista i kulturni poslenik, autor dvije veoma zapažene knjige sjećanja u kojima je osvijetlio upravo taj mrak Drugog svjetskog rata i stradanja u pljevaljskom srezu.
On je, kako mi se čini, bio 1906. godište. Bio je oženjen Biserom, sestrom Aljka Alijagića, koji je takođe bio sedlar kao i zet mu Ismet. Imali su dva sina – Hasana i Muja. Hasan je bio stariji od mene, možda dvije godine, a Mujo otprilike toliko mlađi. Bila je to ona časna i čestita varoška sirotinja. Ismet se bavio svojim zanatom, ali je volio da popije, pa je teret održanja porodice ipak ponajviše nosila stamena i uporna Bisera, koja je, pored ostalog, bila i izvanredna tkalja…
Negdje u junu mjesecu 1942. godine, nedugo pošto su partizanske jedinice iz Crne Gore odstupile u Bosnu i vlast na seoskim područjima, uz svesrdnu i svestranu podršku i pomoć Italijana, uzeli četnici, Ismet je jednog dana otišao kod nekog domaćina, Srbina iz Meljaka, da mu pravi sedlo. Niko se danas više ne sjeća, ili zbog nečeg ne želi ni da se sjeti, ko je bio, kako se tačno zvao taj čovjek na čiju se riječ odazvao i prihvatio ponudu da nagizda sedlo za njegovog konja. Risto Vuković misli da je to mogao biti samo neko od Sandića, Zečevića ili Radovića iz Meljaka, jer su oni odvajkada bili binjadžije i veliki zaljubljenici u konje – nijesu brojali u domaćine onoga kome u štali nije rzao sedlenik, koji je služio samo za zor, da na njemu na kakvom godetu i svecu projaše selom ili na pazarnom danu kroz pljevaljsku čaršiju, da sa njim učestvuje na kakvim smotrama i trkama po vašarima.
Bilo kako bilo, tek Ismet je uzeo mjere i počeo da sprema sedlo za pretilog hata. Bio, vele, trogodak, pastuv, vranac bez biljega, koji se, nikome sem gazdi, nije dao ni gledati, a kamoli jahati.
Znao domaćin, izgleda, da je došao crni vakat, da je nastupilo zlodoba u kojem se gleda i broji ko kakvu kapu nosi, šta je kome na glavi, a ne šta mu je u glavi, ko se kako krsti, a ne kakva mu je misao za čelom i želja u srcu. Znao da je rizično da u kući drži „turčina“, pa Ismeta sklonio u magazu, gdje je on po cio dana, na miru, pravio sedlo i tananim koncima izvijao svoj čuveni vez kao da je znao da će mu to biti posljednji.
Četnici su ipak nekako doznali za Ismeta, da u njihovom selu ima „nekrsti“. Prošpijao neko od zlobnih i zavidljivih komšija, ljubomornih na domaćina i njegovog konja, ili mu, može biti, neko bio kivan i zato što je ljude dijelio samo na ljude i neljude i nije, svi su izgledi, krio svoju naklonost prema komunistima i njihovoj borbi. Po prilici, neko je zapazio da u njegovoj magazi zadugo noću gori svijeća, privukao se i kroz brvna spazio i poznao Ismeta kako zaneseno, kao da je sam na ovom poganom i zavađenom svijetu, provrazi konce i veze ukrase na kestenjatoj koži sedla i bisaga.
Sjutradan po zori rupila četnička trojka na vrata i domaćinu nož pod grlo:
– A tako ti, veliki Srbine, pogansku vjeru i nekrst držišu kući!
Jednako i siromahu i caru
„Nemam ništa njegovo sem to sedlo, i na njemu taj sitni vez. Udubim se u njega kao u knjigu, a ono mi mnogo toga ispriča. Kaže da moj otac nije umio da zida minare. Nije znao ni mostove da gradi – pa da mu nekako ostane ime u vremenu, da se pamti. Jednostavno, bio je sedlar, ali to je radio sa svom svojom ljubavlju. I siromahu, kad je sedlo gradio, radio je kao da će za cara. Govorio je on da po konju i sedlu, ljudi i o čovjeku lijepo misle. Sedlo ostaje lijepo i kad ga raga nosi i kad u njemu fukara jaše. Sedlo se pamti i kao most na rijeci. Kao prava građevina…“
(Iz priče Boška Pušonjića: „Sedlo u kući“)
Budo Simonović
Sjutra: ZA SMRT NIKO NIJE ZADOCNIO
