Nebrojeno mramorje i spomenici po Komovima predstavljaju neobičnu, živu istoriju ove čudesne planine, otvorenu knjigu sudbina onih koje je iznjedrila u dugim zemanima
Otkad je 1994. godine na Komu vasojevićkom, na koti 2.461, iznijet i postavljen kameni krst sa kupole manastira Đurđevi Stupovi kod Berana, ovu gorostasnu planinu „koja nebo podupire“, „vasojevićki Ararat“, „carstvo visine i tišine“, neki zovu i nebeskim manastirom. Ne samo zbog tog krsta na „kupoli“ Komova, nego, prije svega, stoga što je ova planina zavjetna, duhovna zadužbina, svojevrsni spomenik nebrojenim, znanim i neznanim, ne samo Vasojevićima, čiji su krajputaši i mramorje posijani po komovskim besputima, ali i onima koji su vječno počinuli daleko odavde, a u srcu su do posljednjeg daha nosili ljepotu i čari ove planine.
Nije lako ni samo nabrojiti sva spomen obilježja, sve krajputaše i znakove pored puteva i besputa koji vode ka Komovima, ali za ovu priliku izdvajam samo tri posve neobična, tri priče, tri različite sudbine iz tri zemana.
Mramorje na Bjelegi
Na mjestu zvanom Bjelega, na prekrasnoj zaravni podno Koma vasojevićkog, na tradicionalnom petrovdanskom zborištu i sastajalištu Vasojevića i okolnih plemena, već bezmalo dva vijeka stoji neobično mramorje, nadgrobnici dvojice mladih Vasojevića koji su tu pali u neravnoj borbi za čast i odbranu kućnog praga i imovine. Vasojević Bogdan Labović iz podkomovskog sela Bare Kraljske piše u svojoj knjizi „Život na Komovima“, ponajboljoj koja je napisana o ovoj planini, kako su negdje oko 1815. godine na katun Ljuban udarili morački hajduci, odlučni da plijene ovce i ostalu stoku čobanima iz sela Kralja. Iako iznenađeni, kraljanski čobani se nijesu pomirili s tim, upustili su se u neravnu borbu sa zulumćarima – uglavnom Vujisićima iz moračkog sela Prekobrđe – pa su dvojica najhrabrijih od njih, Petar Labović i Duro Mirčić, pali u toj borbi i vječno ostali na mjestu Bjelega, gdje su i sahranjeni i gdje i do danas vjekuju.
Predanje kazuje da su se Kraljani krvnički osvetili već iduće godine. Četa, predvođena Milošem Perovim Labovićem i njegovim stricem Stanišom Arsenijevim, presrela je moračke hajduke i za dva svoja bratstvenika ubila sedam Moračana, a da pravda bude do kraja zadovoljena kazna je stigla isključivo one koji su direktno učestvovali u napadu na katun Ljuban.
Srce je stalo na Božjoj glavi
Vasojević, Ljevorečanin, Pavle – Pajo Milošević, vrhunski planinar kojeg su zapamtili nebrojeni nebotici na kugli zemaljskoj, svestrani sportista (izvanredan maratonac, pobjednik nekoliko internacionalnih ultramaratona i vrhunski paraglajderista), iznad svega veliki humanista (pored ostalog, u njegovoj knjižici dobrovoljnog davaoca krvi upisano je da je 49 puta položio i taj najplemenitiji ispit humanosti), volio je rizike i izazove.
Prije dvadeset godina se pripremao da upozna i ćudi Aljaske – za pohod na vrh Mekinli visok „samo“ 6.189 metara, ali po surovosti i opasnostima ni Himalaji mu nijesu do koljena. Blokada i sankcije koje je svijet tada uveo prema Jugoslaviji omeli su ga da ostvari taj san, koji je, ustvari, bio samo priprema za ostvarenje sna snova svih planinara – osvajanje Himalaja. Propao je potom i prvi pokušaj jedne jugoslovenske alpinističke ekspedicije na Himalajima, strahovito nevrijeme ih je omelo da osvoje vrh Anapurnu (7.525 metara). Bio je to preveliki rizik čak i za Pavla Miloševića koji će punih osam godina potom mjerkati priliku da se domogne nekog od vrhova najveće i najznamenitije panine na svijetu.
Kivan što ga je NATO-američka agresija na Jugoslaviju 1999. godine omela da krene na Himalaje i u svoju planinarsku knjižicu konačno upiše i Mont Everest, Pavle Milošević je u jesen 2000. odlučio da taj veliki poduhvat pokuša ostvariti sa jednom poljskom planinarskom ekspedicijom, koju je predvodio glasoviti Ričard Pavlovski. Taj poznati planinarski vuk, koji je već dva puta prije toga osvajao Mont Everest, ovog puta je krenuo na himalajski vrh Čo ojo visok 8.201 metar, jedan od šest najviših vrhova na svijetu (Kinezi ga, inače, zovu „Božja glava“).
Milošević, čovjek čelične volje i izvanrednih fizičkih predispozicija, odlično se uklopio u ekspediciju i sve je teklo po planu i kako valja do trećeg visinskog logora na 7.500 metara, odakle se polazi na posljednju etapu, uspon na sam vrh. Pavlovski i još dvojica njegovih zemljaka su odmah krenuli dalje i uspjeli da savladaju i tu posljednju etapu, a Milošević i još jedan član ekipe su odlučili da se tu dva dana aklimatizuju i pripreme za siguran uspon na kotu 8.201, najvisočiju do koje je Milošević u dotadašnjoj karijeri dosegao.
Drugog dana, međutim, vrijeme se naglo pogoršalo i bilo je jasno da od daljeg puta ka vrhu planine nema ništa, da se moraju vratiti u bazni logor na 5.700 metara nadmorske visine. Na tom putu se pokazalo da se Milošević nije slučajno toliko zadržao u trećem visinskom logoru, da u pitanju nije bila puka aklimatizacija – njegovo srce je počelo da popušta.
Uz nadljudske napore i nesebičnu pomoć, prije svega nekoliko američkih alpinista, koji su se tu zatekli, stigao je u bazni logor gdje mu je ljekar, Amerikanac Alen Rob, pokušao pomoći, stavljajući ga čak i u specijalnu, priručnu alpinističku komoru. Izgledalo je u jednom trenutku da će sve biti uredu, da se povratio, ali su koji sat potom ponovo nastupile komplikacije i njegovo srce je stalo u zoru…
Po planinarskom običaju, sahranjen je istog dana na ivici glečera, a na stijeni iznad njegovog ledenog groba, kolege su upisale njegovo ime, godinu rođenja i datum smrti.
Na taj izazovni, posljednji planinarski pohod, Pavle Milošević je krenuo sa Komova. Ova veličanstvena planina je bila i prvi njegov vidik kada je pola vijeka prije toga ugledao svijet u ljevorečkom selu Lopate kao najmlađe od šestoro djece Panta Miloševića. Komovi su „krivi“ što je tako strasno zavolio nebotike i planine, što je i vječno ostao u zagrljaju najveće od njih. Njegovi drugari su mu stoga na godišnjicu smrti, na vrhu Koma vasojevićkog, na mjestu sa kojeg se otisnuo na put prema Himalajima, postavili spomen – ploču na kojoj su upisali: „Pavle Milošević – Paja, 14.5.1950. – 11.10 2000. Pođe s Komova, osta na Himalajima“
Zbogom Ljubane i Komovi
Ratko Deletić, poznati novinar, pjesnik, publicista i esejista, putopiosac i hodoljub, književni kritičar i antologičar, čovjek koji je za šezdeset godina života ostavio iza sebe, pored nebrojenih novinarskih tekstova i reportaža, trag od blizu pedeset raznovrsnih knjiga i publikacija, rođen je 1947. godine u Gračanici kod Andrijevice.
I on je bio veliki zaljubljenik u Komove o kojima je napisao bezbroj stihova, zapisa i reportaža, pored ostalog i tri knjige: “Komovi, kamena knjiga“, “Komovi, ljetopis vremena“ i “Komovi između neba i zvijezda“. Iako već dobrano načet podmuklom i opakom bolešću, poželio je da upravo ovu posljednju knjigu o Komovima predstavi u sjenci Koma vasojevićkog. Ta neobična promocija je organizovana na Petrov dana, 12. jula 2007. godine, na tradicionalnom saboru na Komovima, na Ljubanu, odnosno prekrasnoj zaravni Bjelega, na gotovo 2000 metara nadmorske visine.
Završavajući svoju besjedu, Deletić je poslednjom snagom uskliknuo: “Zbogom Ljubane, zbogom Komovi, ja vas nikad više vidjet neću!“
Ratko Deletić je tačno dvadeset dana kasnije, na Ilin dan, 2.avgusta 2007. godine, sahranjen u rodnoj Gračanici, a njegovi prijatelji i poštovaoci njegovog stvaralaštva, na jednoj stijeni na Bjelegi su mu, godinu dana kasnije, podigli lijep spomenik, odužili mu se za sve ono što je učinio za Komove, da se zna i pamti kako je odavde krenuo smrti u zagrljaj.
Od Olimpa do Himalaja
Otkako se prvi put ispeo na Olimp i vidio stanište bogova, počela je neumorna planinarska misija Pavla Miloševića. Za samo četiri naredna mjeseca pod nogama mu je ostalo sedamnaest najviših jugoslovenskih vrhova, a iste godine se obreo i na krovu Evrope, na koti 4.818 metara zvanoj Mon Blan. Vidio je potom ( da spomenemo samo neke najznačajnije) i “sniježne vrhove Kilimandžara“ u Africi, zajahao najvisočiju kotu u Americi, vrh Akonkagvu, a nevrijeme ga je omelo da sa prvom jugoslovenskom ekspedicijom na Himalaje ne osvoji i vrh Anapurnu.
Stradao u planini koju je „opjevao“
U šumama Crnje podno Komova, nesrećnim slučajem život je izgubio šezdesettrogodišnji Bogdan Labović, ugledni prosvetni radnik iz podkomovskog sela Bare Kraljske.
I ovaj veliki zaljubljenik u Komove, o kojima je prije tri godine objavio veoma zanimljivu knjigu i svestrano „opjevao“ ovu čudesnu planinu, na kojoj je provodio svaki slobodni trenutak, ostao je tako da vjekuje u njoj.
Budo Simonović
