Rako Popović ispred Njegoševe rodne kuće na Njegušima
Iako su Njeguši odavno ostali u zapećku i daleko od glavnih crnogorskih auto saobraćajnica, iako je rodna kuća, muzej dinastije Petrović formalno zatvoren od polovine novembra do početka maja, jedan čovjek ne dopušta da u zaborav padne ovo slavno mjesto niti da iko dođe i prođe preko Njeguša, a da ne posjeti dom u kojem je „nikla“ ova glasovita dinastička loza, gdje se rodio genijalni pjesnik i mislilac, vladika Petar Drugi Petrović Njegoš i njegovi prethodnici i nasljednici.
Riječ je o Raku Popoviću, takođe Njegušu, čovjeku koji već više od 40 godina drži ključeve ovog slavnog doma, nesvakidašnjem kustosu za kojeg nema radnog vremena, koji je postao živa enciklopedija i ovog podlovćenskog kraja i dinastije Petrovića.
„Ovdje je prvo osamnaest godina radio moj otac Dušan i ja sam od njega naslijedio ne samo radno mjesto nego se stalno trudim da naslijedim i tu njegovu odanost i posvećenost ovom poslu“, ispričao mi je prije tri godine kad je nastao ovaj zapis. „Iako je određeno radno vrijeme, iako muzej zimi ne radi, ja to ne gledam i najvažnije mi je da niko ko poželi da uđe u rodnu kuću Petrovića ne ostane uskraćen za to zadovoljstvo.“
Cijela dinastija ispod jednog krova – kuća Petrovića na Njegušima
Kako Rako Popović nedaleko odatle i živi i ima uzorno domaćinstvo (pored ostalog, i on se bavi tradicionalnim poslom mnogih Njeguša – sušenjem čuvene njeguške pršute), čim vidi da se ispred muzeja zaustavio kakav autobus sa turistima, čak i privatni automobil, on i nezvan uzima ključeve i žuri na svoje radno mjesto.
„Dogodi se to često i noću, pogotovu ljeti, i ja stvarno ne gledam koliko je sati i da li mi je isteklo radno vrijeme. Stalo mi je da najviše što mogu ispoštujem i izuzetno osjetljivi i odgovorni posao koji radim i sve one koji ovdje sigurno dolaze iz poštovanja prema dinastiji i crnogorskoj istoriji uopšte.“
Dinastija Petrovića, medaljon povodom 200 godina dinastije
Iako u samom muzeju nema bog zna koliko eksponata koji su vezani i podsjećaju na one koji su ovdje rođeni (prevagu čine djela Petra Drugog Petrovića Njegoša), živa i umna riječ Raka Popovića sve to nadomješćuje i ljudi nikad ne zažale što su došli, što su svratili u ovaj slavni dom. Osim što se trudi da ga niko ne iznenadi pitanjem vezanim za kuću Petrovića i istoriju dinastije i Crne Gore, što je od oca naslijedio tu prilježnost poslu, Popović je naslijedio i još nešto: i on je, baš kao što mu je bio i otac, dobar guslar i uvijek je spreman, ako to poželi neko od posjetilaca, da se lati ovog drevnog i svetog instrumenta i zapjeva neku pjesmu o Petrovićima, najčešće stihove iz Njegoševog „Ogledala srpskog.“ I gusle i pjesma pod ovim krovom imaju zaista neku posebnu, prirodnu „boju“ i ton.
„Ostalo mi je još dvije godine do penzije i pravo da kažem prosto ne mogu ni da zamislim kako ću se navići i vjerujem da ću dok sam živ osjećati neku obavezu i odgovornost ako neko prođe preko Njeguša, a ne pruži mu se prilika da posjeti ovo mjesto. Jer, ovo je zaista postao moj drugi dom i nekako, možda čak i više, brinem o njemu nego o onome u kojem živim.“
Od vladike Danila do knjaza Danila
Malo je poznato da su se u toj dugačkoj kamenoj kući (tačnije, riječ je o dvije kuće pod zajedničkim krovom) uz sami put Cetinje – Njeguši – Kotor, sem Njegoša, rodili i njegovi slavni prethodnici, rodonačelnik dinastije, vladika Danilo, pa vladike Sava i Vasilije i, konačno, Njegošev slavni stric Petar Prvi Petrović Njegoš. U toj kući se rodio i Njegošev nasljednik knjaz Danilo i otac kralja Nikole Petrovića, veliki vojvoda Mirko. Prvobitna kuća je, inače, sagrađena još 1576. godine, a kasnije je proširivana, uređivana i dograđivana, posebno 1913. na stogodišnjicu Njegoševog rođenja. Memorijalnim muzejom je proglašena 1951., na stogodišnjicu Njegoševe smrti. Konačno, 1973. godine je restaurirana i prilagođena za savremenu muzejsku postavku. Od tada je u njoj domaćin Rako Popović.
Oko 20.000 posjetilaca godišnje
„Sada u sezoni bude oko 20.000 posjetilaca“, kaže Rako Popović. „Nekada, dok je postojala Jugoslavija i naročito dok je ovo bio jedan od glavnih puteva prema moru, dok je uz Bokokotorske strane vrvio saobraćaj, posjetilaca je bilo mnogo više. No, ja se ipak nadam da će vrijeme činiti svoje i da će se ljudi vraćati i interesovati za ove sada zaobiđene i pomalo zaboravljene krajeve.“
Budo Simonović
