Vlada

Umrla majka Radulu Živkoviću.

Radule poodavno odstupio iz rodnog Bliškova. Kroz rat i muku, do oficira JNA i – pjesnika. Oboje se slaže sa planinom i nebom odakle je.

A zima bijaše ljutita. Snijeg do prsa, pa udario sjever. Cijelac. Ne trebaju krplje.

Sahrana je u Pavinom Polju. To groblje okuplja gorštačka brda i planine koje ga okružuju.

Kad se desi, u tim planinama,  da se sa mrcem od kuće ne može proprtiti kroz snijeg iskopa se u snijegu grob. I obilježi. Do svetoga Đoka, ili prije, ako ojugovi.

Kad može da se dopre do groblja sahrana je rano, jer rano i smrkava. Da žalbenici mogu kućama da se vrate za vida.

Radule je svoj život ispisivao čestitim slovima, ko i sva njegova familija, pa na sahranu, po kijametu, stigoše sa raznih strana. Od Stožera i Kičave, Bijelog Polja i Mojkovca, Titograda i primorja…  Od Grubanove gore i Pisane jele…

Dok se obavi saučešće, lelekači i tužbalice rekoše po dvije-tri, grdni se narod na groblju ukočio. Kako i neće – udario minus među obrve. Pocupkuju, duvaju u promrzle prste, zatežu kapute preko krsta…

Bio tu i moj stric Milutin. I danas ga, kad se sjeti, prošije između bubrega.

Završi se sahrana, i kud će ko – da se spašava od pometa kako se zna i umije. Stric Milutin sa nekoliko žalbenika, naravno, u prvu kafanu. Na domaću pored furune.

Taman se raskravili, zaboravili i đe su i kud su krenuli, kad se otvoriše vrata i pomoli se Raduleva glava.

„Mićo“, uzviknu „i vi ostali, ručak je kući u Bliškovo!“, i nestade.

„Kako, crno, Bliškovo danas“, skoro da jauknu prvi do furune.

„Sem i da nas kopaju“, pridružiše se i ostali.

„Bogomi, ljudi“, veli Joksim, a bijaše i po brkovima i crnogorki najstariji medju njima „znam Radula. Ako ne dođemo, neće nas više računat ni u ljude ni u prijatelje.“

„Aman, Joksime, brate“, prokviča opet onaj prvi do furune „izginućemo frontalno.“

Džaba priča. Radule je Radule.

Ispred kafane parkirani vojni pic-gaueri. Čekaju žalbenike. Mogli bi izić na Garmišpartenkirhen, a kamoli u Bliškovo.

I krenuše se.

Planinskim putem, kroz listopad do četinara, pa kroz četinare. Dok je bilo puta. Parkiraše dvije-tri stotine metara od kuće. Iz šume zagaziše u cijelac. Pred njima zaravan, stotinak metara, vidi se kuća na kraju, tik do šume.

Gaze snijeg, samo se čuje kako škripi pod nogama, pomet među kosti udara, a pored glava im, od te ljutine, proleti poneka pahulja snijega.

„Samo da se šporeta dokopamo“, tješi se naglas jedan dok se primiču. „Mora da su naložili da se ući ne može.“

Stigoše ispred kuće.

Gleda Milutin, gleda Joksim, gleda onaj što je bio prvi do furune. Gledaju ostali.

„Đevojka je svoje oči klela, čarne oči da ne bi gledale…“

Ispred kuće u snijeg urezana dugačka klupa, ispred nje isto tako napravljen sto, a sa druge strane još jedna klupa. Na klupama od snijega daska za pod noge, daska da se sjedne i daska za leđa. Na sniježnom stolu daske da se može postaviti sofra.

„Ajte, ljudi, sjedajte da se postavlja!“, uzviknu Radule.

Jedan od žalbenika se krijući prekrsti, da Radule ne vidi, i promrmlja u sebi:

„Pomozi, Bože, danas, na ledenoj trpezi, sačuvaj bubrege, unutrašnje i spoljašnje organe, eritrocite, krvnu plazmu, a posebno pamet. Oće mozak da zaledi, a kad zaledi kopaće me ođe direkt u ovaj blagosloveni snijeg.“

I zakorači te – sjede.

Posjedaše i ostali.

„Ne bi popušio ni cigar duvana“, što reče Ćopićev junak, kad im pored glava sunuše vojničke ruke i ispred svakoga se nađe kuvana rakija.

Dok prevrnu rakiju prvi ili poslednji ispred svakoga tanjir vrućega kuvanog mesa.

„Samo što založih zalogaj ili dva“, priča stric Milutin „zaledi se i meso i tanjir. Ali se stvori nova kuvana rakija. Popih je čini mi se na dušak, dok spustih glavu nestade zaleđeni, a mjesto njega novi tanjir sa kuvanim mesom, puši se, u nozdrve udara. Ne prođe, malo, počeh i ja, a i ostali, da raskopčavamo kapute, skidamo šalove… I krenu priča. O davnijem vremenima… Poče da bježi dan. E da potraja sofra bar još malo…“

Prošlo od tada četres i neka godina.

Svratio ja sinoć do strica Milutina na ravno Zabjelo.

Kišan neki maj. Šta da radi čeljade no po takome vremenu, a još kad je sa familijom, da udari po domaćoj i sjeća se srećnih vremena.

Drnda i televizor, ali ne smeta. Drndali su nekad i tenkovi pa se preticalo.

Taman se mi zarakijali kad javi dnevnik – formirana nova Vlada Crne Gore, sa sve ministarskom opozicijom.

„Istorijski događaj“, veli isto Dnevnik, i šara slikom oko velikog stola za kojim, u suvoti, sjede oni što su skoro trides godina za tim stolom sjedjeli i sa njima nekoliko njinih bivših protivnika.

Ćuti stric Milutin. Ćutim i ja.

„Đevojka je svoje oči klela, čarne oči da ne bi gledale…“

„Znaš li“, okrenu se stric Milutin prema meni “kad umrije majka Radula Živkovića. A Radule je bio čestit čovjek. A zima bijaše ljutita. Snijeg do prsa, pa udario sjever…

Mirko Rakočević