Domski psiholog odlučuje da li će biti kvaka na prozorima i da li neki stanar doma smije ili ne na terasu. Nisam čuo da se žale na hranu, ali sam iz Doma saznao da se pojavila dijareja kod većine korisnika
Foto: rtcg.me
Sa prozora kuće, gdje sam rodjen i živim, vidi se Dom starih u Bijelom Polju.
Tu, gdje je nekad bila periferija grada, podigli su Bolnicu, pa onda, pored, napravili kasnije novu. U novu su jedan manji dio uselili, a veći je decenijama prazan i neopremljen.
Šetajući sa suprugom oko bolnice, (tu smo najsigurniji ako se nesto neplanirano dogodi), gledam kako zvrji nekad velelepna gradjevina, za koju je, kažu, plan donijet iz Arapskih Emirata!? Bio je to grandiozni i obećavajući plan. Neko se dosjetio da u Bijelom Polju otvori bolnicu koja će biti regionalni centar za liječenje. Ali, eto, ostala je nedovršena do danas.
Sjećam se, kao klinac sam se igrao na tom gradilištu, a noćne čuvare, koji su tu radili, pamtim kao da su mi najrodjeniji.
Na starom dijelu bolnice izgradiše Dom starih. Podigoše još dva sprata koja su tu gradjevinu učinila, malo je reći, lijepom. Nisu ga pravili dugo, nisu ni rokove Bog zna probili. Okrečili i počeli da primaju prve goste. Svi koji nisu mogli da stanu u Dom u Risnu, našli su mjesto u Bijelom Polju. Naravno da njihovi najbliži nisu bili presrećni zbog te mogućnosti jer more je ipak more, a Bijelo Polje – kotlina, magla i samo magla…
Ćaskajući s prijateljima, u doba još dok se Dom gradio, niko nije računao, ni u ludilu, da se može popuniti. Crnogorci tradicionalno vezani za roditelje, mislili smo, da neće, ni ludi, poigrati za uslugama novog Doma. Ko će starog roditelja poslati u Dom?
Svi oni koje poznajem razmišljaju tradicionalno. Ne i ne u Dom! Razmišljaju ali se neki ne povode za razmišljanjem. Kad dodje vrijeme, a još ako izandjali matorac ima penziju 300 evra, pokupi se malo prnja, vozilo i pravac u Dom. U slučaju da starac nema dovoljna primanja djeca su tu da pomognu. I opet – pravac u Dom.
Kako god da se okrene takvo smo društvo da se najbolje prima ono najgore što nudi EU.
Došao je u Dom ujak mladića, čiji su roditelji umrli prije neku godinu. Ujak je bio probisvijet pa niko od familije nije znao gdje je. Vjerujem da sestrić nije ni znao da ima živog ujaka. Elem, ujak se pojavio niotkud i sestriću postavio uslov – da upiše fakultet, završi u razumnom roku, a on će mu on ostaviti svoj ,,mukom” stečeni novac.
Godinu dana se razbacivao sa ujakovim parama. Upisao je fakultet, mada je davno prešao tridesetu, zatim je zakupio lokal u gradu, (visoka kirija ga nije pokolebala) i otvorio kafić. Nije mu loše išlo studiranje, a kafić – tu i tamo.
Ponekad je posjećivao ujaka i nosio ručak ili večeru, a ujak je bio zadovoljan. Vidjeće sestrino dijete prije smrti, kad nije imao svoje, sa diplomom u rukama. Nije pravio pitanja kad bi mu tražio pare za obnovu godine.
Ali, ujak umrije ne dočekavši da vidi sestrićevu diplomu. Sestrić poslije toga otkaza kafić.
Ne znam da li je pri kraju sa fakultetom, puši li još uvijek onaj bezimeni Marllboro, vozi li dobra kola…
Vidio sam ga jednog dana kako iz mrtvačnice Doma, u sanduku, preuzima ujakovo tijelo.
Kako ja znam da su baš ta vrata od Doma vrata od mrtvačnice?
Dom je sa eksterijerom bio opremljen, kako bi rekli današnji klinci, do fula. Stiroporna fasada , bijeli, plastični, prozori i vrata. Mnoštvo prozora i vrata. Nisam uspio ni jednom da ih prebrojim. Čini mi se hiljadu prozora i vrata. Oni su tako zaptiveni, da ni jedan, ama baš ni jedan zvuk ne može da se čuje napolju. Imaju i terase koje izgledaju lijepo. Ne, na njima nema cvijeća. Djeluju kao da u sobama iza njih ne živi niko.
Ne sjećam se da sam vidio bar jednog domca na terasi. Domski psiholog odlučuje da li će biti kvaka na prozorima i da li neki stanar doma smije ili ne na terasu.
Zašto su onda prihvatili takav projekat na konkursu? Čemu toliki prozori i vrata? Zar dom nijemogao da se odradi kao bunker, bez prozora, bez vrata, bez terasa? Tako bi ova gradjevina jeftinije koštala.
Ovako sve je podredjeno sigurnosti. Uprava doma može biti zadovoljna sve dok se neki starac ili starica ne bace sa terase. A ne može se baciti jer je Uprava sklonila sve, po njima, nepotrebne kvake. Briga o domcima se svodi na to da mogu živjeti u domu, plaćati kiriju, mogu da umru prirodnom smrću, sve mogu, ali ne da sebi oduzmu život i time uzbune javnost. Svaka smrt se smatra prirodnom koja se dogodi unutar doma, sklonjena od očiju javnosti.
Još jedna zanimljivost Doma starih je – kuhinja. Nova zgrada, velika zgrada, a nema kuhinju? Ne zato što nema prostora već jer se za njihovu hranu brine lokalni privrednik. Gospodin privrednik od otvaranja Doma snabdijeva hranom ovu ustanovu. On vodi jednu veliku industriju mesa.
Nisam čuo da se žale na hranu, ali sam iz Doma saznao da se pojavila dijareja kod većine korisnika doma. Možete li da zamislite oronule starce i starice koji ne mogu da se žale nikome, a imaju problema sa dija… sa prolivom, brate.
I žive svoje poslednje dane iza prozora i vrata koji dobro dihtuju.
Postoji li neki ombudsman za starce i starice koji borave u domovima?
Ako ne postoji, ni dobavljač-trovač, ni uprava Doma nemaju brige. Uprava će opomenuti dobavljača, a on će ubuduće da ,,pripazi”.
Od skoro je postavljen novi direktor u ovoj ustanovi.
Možda domci sa njim dožive duboku starost.
Nadajmo se – bez proliva.
Ranko Mešter
