Foto: Milan Radović
Sam, sa svojim mislima, snovima, željama…
Daleko od svih a najbliži sebi. Niz uže kao nit života. U lavirintu ledničkih pukotina, mostova, seraka…
I lavirintu sopstvene duše. Tražim korak, put, stazu koja vodi među sopstvene želje i zvijezde…
Vođen adrenalinom. I ljubavlju. Samo jedan pogrešan korak, samo sitna slabost koncentracije, samo mali drhtaj planine…
I sve se završava. U bijeloj utrobi vječite studeni. Toliko sudbina, toliko koraka zaustavljenih na ovoj stazi…
Stazi života i smrti. A život i smrt su jedno, ovo mjesto svjedoči to više i bolje od bilo kog drugog… Gore je ostao taj susret, zapisana tajna u knjizi bez stranica i korica. Nebeskoj knjizi. A odozgo nosim najljepšu emociju…
Emociju koja skida terete, ruši granice, pobjeđuje prolaznost. Odozgo nosim energiju najviših gora svijeta…
Energiju koja svjedoči koliko smo mali u odnosu na majku Prirodu i koliko smo veliki u odnosu na beznačajne stvari kojima, većina ljudi, robuje bez želje da ih pobijedi snagom misli, ideje, ljubavi. Snagom postojanja. Gore sam pronašao tu magiju, nedokučivu za ljude sklone bježanju u sklonište konformizma i sopstvenih zabluda…
Silazak sa Himalaja kao mjera nekog novog života koji pobjeđuje sve osim smrti. A za tu pobjedu nadležen je samo On. On, koji nam daje korake. I staze. I izazove da ih slijedimo. Ovaj korak jeste molitva i za tu pobjedu…
