Detalj iz Bratonožića – selo Klopot i most na Maloj rijeci
Bratonožići, i ne samo oni, i danas tvrde i, čini se, to uvjerljivo i dokazuju, da su bili jedino od crnogorskih plemena koje nikada nije bilo stvarno potčinjeno Turcima, bez obzira što su u svojoj mučnoj istoriji trpjeli zulume i dobrano osjećali nemilosrđe silnika koji su se smjenjivali na vezirskoj stolici u Skadru i na čelu Podgorice.
Ilija Braković, jedan od najznamenitijih bratonoških hroničara tu tvrdnju potkrepljuje podatkom da je „bratonoški vojvoda Pejo Stanojev Balević dobio od turskog sultana Mehmeda, svog zeta po sestri (naglasio B.S), carsku povelju da Bratonožići, od Lopata do Ivovika, nikome ne plaćaju nikakav danak ni kuluk i da ih bez carskoga znanja i dozvole niko ne smije napasti…“
Naravno, Braković ovdje u svoj poznati zapis o Bratonožićima iz 1932. godine, upliće ne mnogo poznatu priču o prelijepoj Vidosavi, sestri glasitog bratonoškog vojvode Peja Stanojeva iz 17. vijeka, koja je odavno poprimila obrise legende, a koju, pored ostalih brojnih istoričara i hroničara Bratonožića, spominje i Jovan Erdeljanović.
Ilija Braković
Čini se, ipak, da je i ovu tužnu, ali i pomalo romantičnu storiju najvjerodostojnije i najljepše ispričao Marko Miljanov u svojim „Primjerima čojstva i junaštva“, objašnjavajući „slučajno prijateljstvo Bratonožića sa carem turskim“:
„Jedni Turci, koji su carskijem poslom odili po carevini“, piše Marko Miljanov „došli su od Kolašina preko Lijeve Rijeke i Brskuta; na vodu su našli kćer Stanoja Radonjina, đe poji svoje ovce. Turci se zagledaju u đevojku da bi valjala za cara, ufate je i povedu caru u Stambol, i kazaše mu đevojku, da im (se) dopala za njega. Izvedoše ju pred cara, a on ju upita: ko je i oklen je? Ona se uvrže da je nijema i da ne umije (zborit), i ne moga ju car, ni oni koji su je doveli, nagnat’ da progovori. Nadala se je da te ju vrnut kad vide da ne umije progovorit. Car naredi te je zatvoriše samu u kamaru, a postavi stražu tajno da sluša hoće li progovorit štogođ. Tu su joj jelo donosili; drugi je nije ko gleda. Poslije nekoliko dana ona je počela tužet’ ovako:
„Željo moja, oče Stanoje!
Željo, brate Pejo,
Željo, striko Vujo!
O Brskutu, moj svileni skutu!
Vjetarniče, moje živovanje!
O Verušo, gubikozja dušo…!“
Marko Miljanov, pouzdani hroničar
(Jovan Erdeljanović precizira da se Pejova sestra zvala Vidosava, a ne Stana, kako je zapisao Pavle Rovinski, i navodi i nešto malo drugačije stihove ove tužbalice, ali je suština ista. Biće da je i ovdje „narodna radionica“ učinila svoje, odnosno da su stihovi, dok su prenošeni s koljena na koljeno i dok su doprli iz vremena Marka Miljanova do Erdeljanovića, doživljavali prepravke i prepjevavanja.)
Naravno, straža je odmah javila caru da je djevojka progovorila i kazali čak i stihove njene tužbalice. Kad su je doveli pred cara, ona je još neko vrijeme oklijevala i pravila se da je gluvonijema, a sve u tanušnoj nadi da će se car smilovati i pustiti je da se vrati u Bratonožiće, ali kad su joj pročitali stihove njene tužbalice, ona je briznula u plač i ispričala caru ko je, odakle je i koga ima kod kuće. Moćni sultan, očigledno opčinjen ljepotom robinje, odmah poslao sejmene u Bratonožiće da dovedu djevojčinog oca Stanoja, strica Vuja, brata Peja i još trideset viđenijih Bratonožića:
„Bratonožići kad su došli u Stambol“, zapisuje dalje Marko Miljanov ovo predanje „ulazeći na vrata od grada, Pejo Stanojev, jašući na konja, opre se u bakračlije i budući visoka rasta, pruži ruku s konja i udari rukom više vrata…
Mehmet – paša Bušatlija – nemilosrdni neprijatelj Kuča i Bratonožića
I ta je priča u narod ostala“, dodaje Marko Miljanov „kako je car naredio te se u kami više vrata izrezala ruka Peja Stanojeva, onamo đe je rukom s konja dofatio, đe se i sad taj potpis ruke Pejove nahodi. Ali, za drugo se bolje zna: da je Peja car metnuo za vojvodu, te je sudio i harač kupio od Skadarskog Blata (Skadarskog jezera, prim. B.S) do Lešnice (riječ je o rijeci Lješnici, prim.B.S) preko Koma, i da im je car (dao) dva pisma, jedno Peju, a jedno Vuju, da ne daju caru harač; a vratili su se Bratonožići s velikijem darovima i carskom vlasti.“
Ilija Braković kaže da su skadarski veziri dobro znali za ove carske fermane koje su dobili Pejo Stanojev i stric mu Vujo i nijesu smjeli baš tako lako da udare na Bratonožiće i pogaze sultanovu riječ i volju. Tako sve do zloglasnog Mehmed-paše Bušatlije i njegovog još zloglasnijeg i podmuklijeg naslednika Mahmuta.
Stara podgorička Sahat kula, nijemi svjedok burnih vremena
Ogorčen neuspjehom u pohodu na Kuče 1774. godine i uvjeren da su im Bratonožići pomogli da se izbave i spase od njegovog zloumnkog nauma da uništi ovo nepokorno brđansko pleme, po Mehmed-pašinoj naredbi u Podgorici su kod Sahat kule obješena četiri tada najviđenija Bratonožića, pop Maško i brat mu Asan Šćepanov Tošković, Radoje Premović i Radovan Spahijin Pavićević. Potom su Bratonožići razureni i spaljeni, a svo njihovo blago, do posljednjeg papka i kopita, ni mačka nije utekla, zaplijenjeno.
Sultan Mehmed Četvrti – da li je bio Bratonoški zet
„Kako su Bratonožići po prirodi svoga zemljišta najviše živjeli od stočarstva», piše Ilija Braković «to predanje kaže da je tada veziru predato 20.000 sitne stoke i 1.000 grla govedi i konja, pa je naredio te se sva ova stoka proda i za nju se uzeo novac od 500 turskih tesa, što čini 250.000 groša ili u ondašnjem turskom novcu 166.666 pulja.“
Tim silnim blagom je kasnije, 1782. godine, Mahmut-paša Bušatlija u Podgorici sagradio poznati Vezirov most, vitku kamenu ćupriju koja je povezivala obale Morače u tjesnacu na grlu Bjelopavlićke ravnice, odnosno malo niže od mjesta gdje se Zeta uliva u ovu rijeku. On je više od 160 godina bio sigurna veza na carskom drumu od Skadra i Podgorice ka Spužu i Nikšiću (tu je, po prilici, postojao nekada neki most, ali se ne zna ni ko ga je ni kad gradio), a onda su ga, nažalost, Njemci srušili prilikom povlačenja iz Podgorice 1944. godine. Tada, naravno, niti je bilo mogućnosti, a još manje pameti i volje da se ta prelijepa građevina obnovi i sačuva.
Vezirov most u Podgorici kojeg više nema
Neimar
Mahmut-paša je, kako veli predanje i kako zapisuje i Ilija Braković, dobavio nekog poznatog neimara iz primorja i sa njim pogodio da gradi most. Neimar je zahtijevao da se kreč, potreban za građenje mosta zagasi varenikom i bjelancima od kokošijih jaja. Odmah je udaren namet na narod, prikupljena odgovarajuća količina varenike i jaja, ali se neimaru, pošto je zagasio kreč, izgubio svaki trag. Kad se neimar nakon sedam godina ipak pojavio i prijavio veziru, ovaj je odmah naredio da ga objese, da skaplje na čengelu zato što ga je prevario i nije završio ćupriju. Neimar ga je zamolio da mu dopusti da prije strašne smrtne kazne i višednevnog umiranja na gvozdenoj kuki, ispriča zašto je gradnju mosta odlagao sedam godina:
„Da sam zagasio kreč vodom», kazao neimar, kad se nemilosnik nekim čudom smilovao da ga sasluša «kao što se to obično radi, i odmah počeo rad, građevina bi bila kratkoga vijeka, a ovako, trajaće vjekovima i dok ona traje, trajaće i vezirovo ime“. Veziru se to dopalo, oprostio mu život i most je ubrzo bio gotov.
Budo Simonović
