Kad je shvatio da ne može pobjeći goniocima, paša je počeo da vadi iz džepa dukate i baca ih po putu iza sebe, nadajući se da će ih tako prevariti i umaći im
Do sudara dvije do istrebljenja zakrvljene vojske došlo je 3. oktobra 1796. godine u selu Krusima iznad lješkopoljske ravnice. Crnogoci su zaposjeli okolne visove Busovnik, Kecan, Varin vrh, Pješivac i druge, a Turci su nastupali uz kamenite padine prema Krusima, uvjereni da će se njihovi protivnici razbježati kad vide kakva sila ide na njih.
Crnogorci su im, međutim, priredili veliko iznenađenje. Sačekali su da im Turci dobro priđu, a onda, pošto su iz svojih kremenjača ispalili po taj jedan pripremljeni fišek, na mravinjak turske vojske koja je uz alak i talambase gamizala prema njihovim položajima otisnuli ogromne pripremljene stijene koje su im do tog časa služile kao grudobrani. Zatim su uz gromoglasne pokliče i sa isukanim noževima krenuli u juriš. To je izazvalo veliku pometnju među Turcima koji su se dali u bježaniju prema ravnici.
– Ovdje do danas živi priča da je Mahmut-paša, koji je izgleda bio dopro do sred sela, među posljednjima krenuo da se povlači – kazuje Drago Mišković, jedan od ponajstarijih stanovnika Krusa.
– Jedno vrijeme je bježao na konju ovim sokakom dolje put Bera, a kad je opazio zlu priliku da je nekoliko crnogorskih mladića krenulo za njim i da im ne može umaći, počeo je da vadi iz džepa po nekoliko dukata i baca ih po putu iza sebe nadajući se, valjda, da bi se mladići oko toga mogli zabaviti dok pokupe zlatnike i da bi on to mogao iskoristiti i umaći im. Nova nevolja ga je stigla kad mu je konj ranjen i kad je morao da nastavi pješke jer je izgleda bio gojazan čovjek, a već i u zrelijim godinama, i nije mogao umaći lakcima. U jednom trenutku je pokušao da se posluži i lukavstvom: dok su se njegovi gonioci zaista za trenutak zaustavili zbog dukata, on je skrenuo u stranu i krijući se pored jednog zida – eto ga i danas stoji – krenuo uz blagu uzbrdicu, sasvim suprotno od svoje vojske koja je bježala dolje put Beri i lješkopoljske ravnice. Jedan od mladića, kažu da se zvao Bogdan Vukov Nikolić iz njeguškog sela Zalaz, ipak je opazio pašu, sustigao ga gore na ćuviku i tu ubio, ali mu nije odmah odsjekao glavu, jer nije ni znao da je to Mahmut – paša. Tek kad se vratio ovdje u selo i kad je vidio kako ostali donose odsječene turske glave i bacaju ih pred Svetog Petra, koji je, nakon boja, sjedio ovdje ispred crkve – evo i danas čuvamo taj kamen na kojem je sjedio – Bogdan se pohvalio da je i on ubio, vjerovatno nekog bogatog Turčina koji je imao pune džepove zlatnika. Poslali su ga da donese glavu ubijenog, ali tek kad su doveli pašinog slugu, koji je bio zarobljen, saznali su da je to glava Mahmuta vezira – prepoznao ga sluga po zubima, u gornjoj vilici su mu nedostajala dva zuba…
– Glava ovog turskog silnika i zulumćara se i danas čuva na Cetinju u jednom drvenom kovčežiću u staroj biblioteci Cetinjskog manastira – kaže istoričar Predrag Vukić. Sveti Petar Cetinjski, iako je u ovim bojevima sa Mahmutom vezirom i sam zadobio dvije rane, nije, ipak dozvolio da se Bušatlina glava skrnavi već ga je ispoštovao kao potomka loze Crnojevića (posmartna maska, gipsani odlivak glave Mahmut – paše Bušatlije čuva se u cetinjskom muzeju, prim, B.S).
Mitropolit crnogorsko – primorski Amfilohije tvrdi da je sa glavom Mahmut-paše, iako je bio veliki krvnik crnogorski, tako postupljeno po izričitoj naredbi Petra Prvog Petrovića Njegoša, odnosno Svetoga Petra Cetinjskog, koji je kad su mu posle boja na Krusima doneli pašinu glavu rekao: „Kada bi oni koji su u ovom dunjaluku, znali čija je ovo glava, mnogi bi zaridao i u crno se obukao“, a onda zapovijedio Crnogorcima da, pod njegovim prokletstvom, tu glavu čuvaju i da se niko ne usudi da je skrnavi. Tako se, eto, glava zloglasnog skadarskog vezira Mahmut paše Bušatlije do danas čuva u Cetinjskom manastiru, pored ćivota Svetoga Petra Cetinjskog.
Čini se da je u ovim riječima Svetog Petra Cetinjskog, u tom njegovom činu, a i riječi i čin dobijaju posebno na snazi i značaju ako se zna da se sve dogodilo koji trenutak poslije strašnog boja u kojem su mu poginula 132 momka dok ih je blizu 300 bilo ranjeno, sazdana sva tragiga crnogorske istorije od Kosova naovamo, sve do boja na Krusima, a moglo bi se reći i sve do balkanskih ratova i konačnog oslobođenja od Turaka:
– Tragizam crnogorske istorije je u tome što su Crnogorci, Srbi uopšte, od dolaska Turaka naovamo mnogo više ratovali i krvarili u borbama sa braćom, odnosno islamiziranim sunarodnicima, nego sa etnički čistim Turcima – smatra profesor Predrag Vukić. – Eto, Ivan Crnojević osniva Cetinje i 1484. godine podiže manastir, a njegovi direktni islamizirani potomci ga tri puta pale i razaraju – dva puta Sulejman – paša Bušatlija i jednom Mahmut – paša Bušatlija. To krvavo klupko je, eto, nakon pet vjekova ipak dobilo srćni epilog, poslednji Bušatlija se nakon pet vjekova, upravo na temelju tog hrama vratio u vjeru svog prapretka koji je hram podigao. Sa Stankom je počelo, sa Stankom se, eto, i završava…
Inače, ove dvije sjajne pobjede nad Trcima 1896. godine, na Martinićima i na Krusima, ne samo što su pronijele slavu crnogorskog oružja (ruski car im je čestitao posebnom gramatom kojom je Crnoj Gori zagarantovao stalnu pomoć od 1.000 dukata godišnje), nego su označile i početak ujedinjenja Crne Gore i brđanskih plemena, ali nesumnjivo dale i veliki podstrek drugim porobljenim narodima na Balkanu da odlučnije krenu u borbu za oslobođenje od petovjekovnog turskog jarma. Neki su spremni čak i da ustvrde da su ove pobjede imale i te kakvog uticaja i odjeka prvenstveno u Srbiji u kojoj će osam godina kasnije buknuti Prvi Srpski ustanak.
Poslednji pohod na Cetinje
Bitka na Krusima ne samo što je bila sjajna vojnička pobjeda nad barem četvorostruko brojnijim neprijateljem, ne samo što je bila poslednji turski pohod na Cetinje, ne samo što je u toj bici skinut sa vladarske pozornice jedan bezdušni silnik koji nije zarezivao nikoga, već je bila veliki nauk njegovim naslednicima da se više nikad olako ne zalijeću na slobodni crnogorski krš. Po najskromnijim podacima, Turci su u te dvije bitke 1796. godine izgubili blizu 3.400 vojnika među kojima je bilo i više od trista onih iz Mahmut – pašine najelitnije jedinice, neke vrste lične garde. Uz to, zarobljeno je 15 turskih ratnih barjaka i ogromna količina oružja i drugog ratnog plijena…
Bećirović o Krusima
Tako gromoviti događaj i veliku crnogorsku vojničku pobjeda na Krusima, nije, naravno mogao zaobići ni najpoznatiji narodni pjevač u srpskom jeziku u dvadesetom vijeku Hadži Radovan Bećirović – Trebješki. U pjesmi posvećenoj ovom boju on, naravno, ne propušta priliku da naglasi ko je Mahmut vezir i odakle mu je korijen, da izrazi svoj stav prema činu Stanka Crnojevića i ponašanju njegovih potomaka prema otadžbini iz koje su potekli:
Teži bješe Skadar i Bušati,
Crnoj Gori i njenoj slobodi,
No svi drugi Turci i izrodi…
Što se samog boja tiče on najprije precizno opjevava pogibiju Mahmut- paše, a pjesmu završava jadikovkom pašine majke:
Bogdan Vukov iz sela Zalazi
Na Mahmuta vezira nagazi.
Uhvati ga pod oružjem živa
I glavu mu vladici dariva…
—————————————-
Sine Meho, što me ne posluša,
Da se prođeš prokletijeh duša
I katila popa sa Njeguša,
Koga narod crnogorski sluša.
Jer to nije ka ostala raja,
Juče s tobom osvetiše Baja,
Koga tvoji pogubiše preci,
Na visokoj gori Vrtijeljci…
Paša je spaljen
Drago Mišković nam je pokazao jedan vinograd na sred Krusa, koji se zove Meteh. Kad je jedan njegov rođak prije 30-40 godina tu krenuo da kopa kanale da bi posadio lozu, naišao je na velike i duboke tranšeje, obložene pločama, u kojima su se nalazile gomile ljudskih kostiju. Pretpostavlja se da su tu sahranjeni izginuli turski vojnici;
– Mahmut vezir nije sahranjen – veli Mišković. Njegovo truplo je odvučeno niz strminu, pedesetak koraka niže od mjesta gdje je posječen. Tu je malo prije boja bio sadjenut list. Dovukli su ga dotle, izgleda i popeli truplo na stog a onda zapalili… Tu je potom kao obeležje ozidana mala kula, koju meštani pomno čuvaju i redovno je kreče da bi se izdaleka mogla videti.
Budo Simonović
Sjutra: SAMO VELIKI DUH MOŽE DONOSITI VELIKE ODLUKE
