Kucman je oduvijek bio profesor muzike, za sve nas koji smo odrastali u bjelopoljskoj čaršiji.
Prije Senčovih ćevapa. Prije petokrake na ćukovačkom brdu.
Kod „zgarišta“ gdje redovno visimo, to je na glavnoj ulici gdje se svojevremeno zapalila plastična korpa za otpatke na gradskoj svjetiljci, čujemo o pravoslavnim praznicima zvona crkve svetog Petra, poziv na molitvu sa džamije iz Gornje mahale, revolucionarnu muziku koja odzvanja sa zvučnika Komiteta i, izmedju svih tih zvukova – prva, druga, treća četa… iz Muzičke škole. Svi su mogli da proklizaju i pop i hodža i komitet, ali Kucman i muzička – never.
Kucman je bio prijatelj i redovni gost naše familije.
Imao je nekoliko velikih ljubavi – muziku, ribolov, motor tomos i dobru domaću šljivu.
Muzika je, naravno, bila daleko ispred svega. I njegova dva sina Bobi i Edika, dobili su imena po Robertu Šumanu i Edvardu Grigu.
Ostalo je hedonizam – kvalitetno trošenje života.
Tako je to bilo u bjelopoljskoj kasabi.
Odrasta se sedamdeset i neke, u Bijelom Polju, u srednjeevropskoj sredini.
Grlom u jagode.
Nije Kucman bio sam u toj priči.
Svakodnevni gost u našoj kući je i Anton Koska, Čeh.
Komšija, tridesetak metara udaljen, je Đuro Vencel, Mađar.
A tata partizan od 41-ve, oficir JNA, golootočanin, i potom fotograf – sjeban do balčaka. Ili spašen.
Veli mi jednom dobri Njako Vučetić: „Znaš li kako sam naučio da čitam? Učiteljica gura veliko A, malo a, a Kucman mi je, u zgradi, prvi komšija. Svako jutro prije škole stanem ispred njegovih vrata i sričem: K-U-N-S-T-L-M-A-N.“
Skratili Bjelopoljci i njegovo prezime ko što su mnogo šta skratili.
Komitet roknuli u januaru 49-te, sa religijom traje stalni obračun.
Sve je sjebano – jedino iz Muzičke se i dalje čuje – prva, druga, treća četa…
Jednog dana, kod nas u kući, ja, majka, jedna izvanja strina i Kucman.
Radi televizor – Diplomat.
Ima i stabilizator.
Narandžasti.
Prekinu se program i krenu „ozbiljna“ muzika. Tako smo tada zvali klasiku.
Malo kasnije pojavi se spiker i reče: „Umro je drug Tito“.
Kako li reče zavlada muk, a onda nastade piska.
Plače majka i izvanja strina, plače i Kucman.
Četvorostruke suze udaraju niz obraze.
Baba Danica ga je otužela tog dana i taj zapis „Pobjedi“ je poslao, jedno od prvih pera crnogorskog novinarstva, Marinko Bulatović.
Ožalio se Tito, k’o najrođeniji.
Ništa nisam tada ukapirao.
Ko ni danas.
Jedino znam da smo mi klinci mnogo šta naučili prije Titove smrti.
Da se eurokrem maže na hljeb.
Da je Cedevita – vitamin C – spas za čeljade.
Da su najbolje pume – “adidas”.
Mirko Rakočević
