Georgije Lisičenko, sovjetski misterizoni naučnik, spasio je na hiljade ljudi od toksične smrti
Sovjetski misterizoni naučnik ne bi dobio takav epitet da se o njemu pričalo u javnosti nakon čuvene i nezapamćene katastrofe u Černobilju. Georgije Lisičenko uradio je mnogo više za svoju državu i ukrajinsku prijestonicu u periodu toksične pošasti, a tek sada zapadni mediji govore o tome.
Nuklearni naučnik, Georgije Lisičenko, znao je da je bio izložen ogromnoj radijaciji kad se zapalio reaktor broj četiri u Černobilju. Kad ga je zadesio rak prostate prošle godine, bio je iznenađen da se to nije desilo mnogo ranije s obzirom na okolnosti koje su ga zadesile.
Lisičenko je dao izvanredan doprinos tokom katastrofe, ali je to ostalo nezapaženo u spoljnom svijetu. Milioni života zavisili su upravo od njega i njegovog tima naučnika. Zahvaljujući njima ukrajinska prijestonica je da kažemo useljiva i normalno „živi“. Do danas nikad nije govorio za neke zapadne medije.
– Zašto baš sad? Zato što sam bio u Černobilju i onda su mi dijagnostikovali rak – upitao je Lisičenko primajući novinare Dejli Mejla u svoju kancelariju na Akademiji.
On se već dugo bori sa opakom bolešću koja ga je zadesila. Nakon hirurške intervencije 2001. godine, rak se opet „aktivirao“.
Sada, sa svojih 69 godina, brine se da li će imati još jednu priliku da ispriča svoju životnu priču isprepletanu sa katastrofom u Černobilju.
Do trenutka kad je stigao u Černobilj, reaktor je već bljesnuo i oblaci toksičnog dima su bili svuda. Vjetar je raznio radioaktivni pepeo izanad djelova sjeverne Evrope.
Iako je ukrajinska prijestonica bila pošteđena od ovoga, Lisičenko je uvidio drugu prijetnju. Tone otrovnog materijala bili su u rijeci Pripijat i postojala je opasnost da se uliju u Dnjepar i dođu do prijestonice.
– Sve vrste radioaktivnog otpada su „stigle“ do Dnjepra, a oko 35 miliona Ukrajinaca koristi vodu upravo iz te rijeke. Dakle, voda je postala najveći problem, jer je mogla da otruje veliki broj ljudi – priča Lisičenko.
Kad su radioaktivne čestice prodrle u sliv, on i njegov tim naučnika su počeli da grade brane, postavljaju filtere, prave nasipe i na taj način su mogli da kontrolišu protok toksične vode.
– Da nismo na vrijeme reagovali sve bi bilo kontaminirano i prijestonica bi bila zatrovana – ističe naučnik.
Lisičenko se svim snagama borio za svoj rodni grad, a znao je da od te borbe zavise i životi njemu najbližih i najvoljenijih ljudi, njegove žene i djece.
Iako je evakuacija u neposrednom okruženju oko Černobilja bila u toku, sovjetske vlasti su katastrofu držale koliko je to moguće u tajnosti do 6. maja, a desila se 26. aprila.
Lisičenko je uspio da preseli svoju porodicu iz Kijeva. Odveo ih je u Moskvu, gdje je, kako on ističe, Kremlj štitio prijestonicu izazivanjem vještačkih kiša, kako bi se oblaci dima i pepela premjestili, čineći da stignu do Bjelorusije.
– Postojala su radioaktivna mjesta u Ukrajini, Bjelorusiji u nekim djelovima u Rusiji, ali nikad u Moskvi – kaže Lisičenko.
Nakon što je odveo svoju ženu i djecu na sigurno, vratio se u Černobilj, gdje je reaktor konačno zapečaćen 26. maja.
Lisičenko je nastavio da posjećuje toksičnu oblast, kako bi mjerio nivo zagađenja u vodi. On i njegova ekipa su uklonili oko metar površinskog sloja zemlje u djelovima koji su bili najzagađeniji. Na kraju su zakopali svoja vozila i opremu, u do sada najzagađenijoj oblasti u svijetu.
Nakon pada Sovjetskog saveza, Zapad je „iskoračio“ u želji da pomogne i izvrši preventivne akcije radi sprječavanja dalje kontaminacije.
Lisičenko smatra da sljedeća nuklearna prijetnja neće doći iz Černobilja, jer Ukrajina ima još 15 zastarjelih reaktora, širom zemlje, piše „Daily Mail“.
Uprkos njegovim brigama, vremešni naučnik, tri decenije kasnije i posle dva „napada“ kancera, ne protivi se nuklearnoj energiji.
– Ne treba da se plašite nuklearne energije, da nije nje, ne bismo preživjeli ovu zimu – ističe Lisičenko.
Izvor: blic.rs
