Piramida sunca iznad Visokog
Ni ljepšeg i pitomijeg mjesta ni čudnijeg i nepriličnijeg imena. Zovu ga Visoko a ono ne može biti niže sem da potone u Fojnicu i Bosnu i otplovi Savom i Dunavom u Crno more. Ime je dobilo po negdašnjoj tvrđavi na brdu Visočica, koje se kao kakva kiklopska stražarnica uzdiže iznad varoši.
Visoko se po prvi put spominje 1189. godine u Povelji Kulina bana. Bilo važno raskršće na drumovima carskim u ovom dijelu Bosne, ali je nesumnjivo da je njegova istorija i starija i burnija, da je ovo nekoć bio prestoni grad u kojem su krunisani bosanski vladari – da ovdje tek po nešto od sačuvanih starina predstavlja trag turske civilizacije a da je mnogo više onoga što su na ovim prostorima ostavili Iliri i Rimljani.
Da li je ovdje čovjek umiješao prste – Piramida sunca iznad Visokog
Ne tako davno Visoko je bilo sinonim kožarske industrije, ne samo na prostorima Bosne i Hercegovine i ondašnje velike Jugoslavije – do u kraj svijeta se čulo za ovdašnji kombinat i njegove proizvode. Sada na to podsjećaju samo lijepi primjerci prerađenih koža koje u prirodnom obliku nekadašnji majstori iz visočke fabrike nude u improvizovanim trgovinama pored prilaznih puteva ka Visokom.
Prije tri godine ime Visokog se, međutim, ponovo vinulo u visine. Stara slava visočkih kožara je za tren pala u zasjenak senzacionalnog otkrića da se u ovoj pitomoj, zelenoj dolini navodno nalaze drevne piramide naspram kojih i one u dolini Nila predstavljaju dječju igru. Od tada traje žestoka polemika u kojoj jedni, opčinjeni dokazivanjem da se ovdje kriju nepobitni tragovi postojanja neke civilizacije od prije tridesetak milenijuma – da je ovo bila neka dolina faraona, mnogo starija od one na obalama Nila, a drugi, pozivajući se na struku i nauku, da je u pitanju samo neobična prirodna pojava, da tu nije ništa tvorila ljudska ruka, odnosno da to nije nikakva dolina piramida i faraona, već velika obmana, plod mašte vještih „varaona“ koji na priči o piramidama i faraonima žele da ušićare i uzmu pare naivnim i neznavenim.
Sloj mamutskih ploča otkopanih na istočnoj padini Piramide sunca
A sve je počelo prije desetak godina kada se Samir Osmanagić, Sarajlija, rodom iz Zenice, kojeg je krvava ratna bura u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka izbacila na drugu obalu Atlantika (skrasio se u Hjustonu), ponovo obreo na Miljacki. Tu se na sajmu knjiga sreo sa Senadom Hodovićem, direktorom zavičajnog muzeja u Visokom. Kad je Hodović čuo da se Osmanagić ( inače sin Muriza Osmanagića, prvog doktora rudarstva u bivšoj Jugoslaviji), iako po struci ekonomista i politikolog, posvetio tajnama svetskih piramida, da o tome sprema i doktorat, rekao mu:
„Ma, hajde bolan, šta se lomataš po svijetu, što ne dođeš kod nas u Visoko pa da vidiš šta su piramide…“
Pogled na Piramidu mjeseca iz podnožja Piramide sunca
Znatiželjnom istraživaču je to bilo dovoljno da se ubrzo potom nađe na brdu Visočica iznad Visokog. Tu mu je najprije zastao dah kad je na suprotnoj, jugoistočnoj strani ugledao brdo Plješevicu, skladnih linija i pravilnih trouglastih padina koje se na vrhu stapaju u jednu tačku, a tek potom je shvatio da stoji na drugoj još gorostasnijoj „piramidi“ kojoj ni gromovito čuvena Keopsova nije ni do pasa. Brdo Visočica je od tada prozvano Piramidom sunca, nešto niže uzvišenje Plješevica Piramidom mjeseca, a treće koje je narod do sada zvao Krstac prekršteno je u Piramidu zmaja.
Već prve, vizuelne analize i posmatranja i snimanja iz vazduha pokazali su određene, neobične simetrije – da su ta tri piramidolika brda raspoređena tako da predstavljaju pravilni ravnokraki trougao čiji svaki krak ima oko 2.200 metara. Najvisočija je Piramida sunca ( oko 220 metara), Piramida mjeseca je četrdesetak metara niža, a Piramida zmaja najniža – oko 150 metara.
Goran Čakić
A kad su ubrzo počela i prva otkopavanja i ukazale se naslage neobičnih stena, složenih tako da bi i najvičniji zidar pozavidio, krenula je lavina priče, ali i sasvim konkretni istraživački poduhvati. Početni kapital je uložio sam Osmanagić a onda je formirana i posebna Fondacija „Arheološki park: bosanska Piramida sunca“ u koju se slivaju sredstva donatora i dobrotvora, onih koji žele da se „bosansko čudo“ istraži kao mogući arheološki fenomen, ali i valorizuje kao velika turistička atrakcija.
„Kao mještatin, ja sam uvjeren da je ovo čudo koje će vječno trajati i sve više privlačiti ljude iz bijela svijeta da dolaze i vide“, kaže Goran Čakić, koordinator istraživačkog tima u Fondaciji, mašinski inženjer koji je, kako veli, zamrzio svoju struku zbog svega što se poslednjih deceniju-dvije događalo na ovom prostoru, zbog propasti ekonomskog sistema, i posvetio se ovom, najblaže rečeno, neobičnom poslu. „Naravno da je veoma važno šta će o svemu reći struka i nauka – a ja sam uvjeren da će nauka u konačnom ipak morati da prizna da je ovo djelo ljudske ruke i uma.“ Ali obični čovjek ne vjeruje nikome dok se sam ne uvjeri, dok lično ne vidi i ne opipa ovo kamenje i ne procijeni da li ga je priroda zaista tako mogla složiti i ozidati ili su to ipak učinili neki istorijskoj i arheološkoj nauci do sada nepoznati neimari.
Piramida ljubavi
Na brdu Krstac prozvanom Piramidom zmaja još nijesu preduzimani nikakvi konkretni radovi, a u Visokom se govorka da bi na tom prostoru mogla biti još jedna piramida, da se u utrobi jednog bezimenog brda u tom krugu takođe krije tvorevina ljudske ruke. Ukoliko se to pokaže tačnim zvaće je, kažu, Piramida ljubavi.
Naučni skup
Goran Čakić kaže da se u Visokom priprema jedan veliki međunarodni skup stručnjaka iz ove oblasti koji bi trebalo da da naučne odgovore i odgonetne zagonetku bosanskih piramida. On posebno ističe zainteresovanost nekoliko egipatskih i američkih stručnjaka za piramide.
Stare 12.000 godina
Pobornici tvrdnji da bosanske piramide nijesu djelo prirode već čovjekove ruke, izračunali su i njihovu približnu starost na osnovu debljine sloja humusa koji ih prekriva. Ako je za stvaranje sloja humusa od jednog santimetra debljine potrebno dvesta pedeset godina, po toj matematici se dolazi do zaključka da bi bosanske piramide mogle biti stare barem dvanaest milenijuma.
Budo Simonović
