Snajperista je vrebao iz provizornog skrovišta napravljenog od starih limenih buradi i guma. Rupa u zidu veličine tanjira bila mu je dovoljna da ima kontrolu nad trgom pred njim – što je bila fatalna prednost u odnosu na one koji su mu bili na nišanu. Pred njim se prostirala takozvana „Zelena linija“. U 15-godišnjem libanskom građanskom ratu, ona je dijelila liniju fronta na zapadni i istočni Bejrut. Kako je skrovište snajperista tada izgledalo, danas se može vidjeti na jednoj fotografiji u Bejrutskom nacionalnom muzeju. Fotografija i zazidana rupa u jednom zidnom mozaiku pored nje podsjetnici su na to što se prije više od 25 godina događalo u tom muzeju.
Muzej na prvoj liniji fronta
On je za vrijeme rata služio kao neka vrsta bunkera. Unutar njegovih zidova zabarikadirale su se paravojne jedinice. Muzej im je pružao stratešku prednost jer se zgrada protezala duž „zone smrti“ između istočnog i zapadnog Bejruta, priča Ane-Mari Afajhe, direktorka muzeja. Pored uništenog zidnog mozaika, u muzeju se mogu naći i drugi tragovi rata. Gotovo dva metra visok kolos od krečnjaka nalazi se u dnu muzejske dvorane. Njegovu desnu stranu prekriva čađ: „Tokom zime tu je bilo veoma hladno i vojnici su palili vatru. Pritom su nagoreli i našeg kolosa.“
Ostaci rata u bejrutskom muzeju
Zaštita kulturnog blaga u arapskom svijetu akutni je problem. U ratovima i terorističkim napadima proteklih godina uništeni su brojni spomenici kulture u Siriji i Iraku. Zato je sudbina Bejrutskog nacionalnog muzeja reprezentativna za sudbinu kulturnog blaga u ratnim vremenima. Uprkos manjim oštećenjima, većina eksponata muzeja na kraju je srećom preživjela građanski rat u Libanu.
Najzaslužniji za to su tadašnji muzejski direktor Moris Šebab i njegova supruga Olga. Oni su manje objekte zazidali u muzejski podrum. Pravi izazov su, međutim, bili veliki izložbeni objekti. Vreće pijeska i ograde od dasaka koje su radnici muzeja postavljali kao zaštitu uvijek bi iznova odvlačili pripadnici milicija. Na kraju je Šebab odlučio da sakrije teške sarkofage i kipove u betonske blokove visoke jedan metar. „Dvadeset godina niko nije znao gde leže umjetnine iz Nacionalnog muzeja. Moris Šehab odnio je tu tajnu sa sobom u grob. Nije ostavio nikakve crteže, niti zapise“, priča Afajhe. Ona je bila jedna od članica malobrojnog tima arheologa koji je, nakon rata, prvi ušao u muzej. Kada je 1996. odlučeno da se razbiju betonski blokovi i zidovi podruma, iznenađenje je bilo veliko. „Nacionalni muzej u Bejrutu imao je briljantnog direktora koji je, međutim, imao i vremena da sakrije kulturno blago. Ali ponekad i uprkos postojećem planu za slučaj nužde, ne bude vremena“, ističe Afajhe.
Kolos kao žrtva rata
Trka s vremenom i motivi kulturnog vandalizma presudni su faktori u zaštiti kulturnog blaga, potvrđuje i libanska arheološkinja Žoan Faršah Bajali: „Rezultat libanskog građanskog rata bilo je i uništavanje umjetničkih predmeta. One tamo, doduše, nisu uništavane namjerno. Ali u ratovima u Iraku i Siriji situacija je drukčija. Tamo je kulturna baština cilj napada.“
Civilizacijsko varvarstvo
Bajali se u svojim publikacijama bavi „kulturnim vandalizmom“ koji nije novi fenomen u arapskom svetu. Od 1998. godine do kraja rata u Iraku 2003. godine, ona je više puta putovala u Irak i bjeležila oštećenja kulturnih spomenika koji su bili ili bombardovani ili pljačkani. Među njima su bila i kulturna blaga sa Uneskovog spiska svjetske kulturne baštine, poput Hatre i Nimroda, koje su pripadnici „Islamske države“ nedavno razorili buldožerima i eksplozivom.
Još tokom svog rada u Iraku prije deset godina, Bajali je došla do tužnog zaključka: „Popravljati oštećena kulturna blaga je kao pokušati da se ožive mrtvi. U iračkom ratu sam bila svjedokinja onoga što bi istoričari nazvali krajem civilizacije. Danas smo zahvaljujući medijima svi svjedoci tog nepravednog procesa.“
Borba protiv ilegalne trgovine umjetninama
Do sada su se dvije strategije u borbi za spasavanje kulturnog blaga pokazale kao efikasne: prevencija i kontrola ilegalne trgovine antikvitetima. Još prije nego što je IS osvojila sirijski pustinjski grad Palmiru, iz njega je, prema navodima Uneskoa, u Damask prebačeno oko 400 statua i artefakta. Kako bi sprečili šverc ukradenim umjetninama, arapske ustanove kulture tijesno sarađuju sa nacionalnim i međunarodnim bezbjednosnim tijelima.
Ane-Mari Afajhe, direktorka muzeja
I Nacionalni muzej u Bejrutu učestvuje u tome. „Naša je odgovornost da kontrolišemo ilegalnu trgovinu. Čim dođemo u posjed nekih antikviteta, zamolimo sirijske i iračke kolege da ih identifikuju. Tako smo proteklih godina uspjeli vratiti mnoge artefakte“, kaže Afajhe.
Naučiti mlade
Za Bajali postoji i treći put: prosvjećivanje. Moris Šebab to je pokazao na sopstvenom primjeru: on je ispravno procijenio situaciju u građanskom ratu i sačuvao kulturno blago u Nacionalnom muzeju za buduće generacije. I mladi bi trebalo da nauče kako da ga zaštite. „Biladi“, u prevodu „Moje zemlje“ – tako se zove organizacija koju je osnovala Bajali 2005. Njen koncept je jasan i jednostavan: mladi posjećuju kulturne spomenike i na seminarima uče o istorijskim vezama.
Cilj organizacije jeste da se u mladim ljudima stvori veza sa njihovim istorijskim nasleđem. Tako bi, objašnjava Bajali, i starije generacije mogle da profitiraju od znanja djece: „Moja generacija odrastala je za vrijeme rata. Mi nismo imali vremena da razmišljamo o očuvanju kulture. Zato danas, ovdje u Libanu, želimo da naučimo mlade kako da sjutra zaštite svoju kulturnu baštinu.“
Izvor i foto: dw.de
