Foto: bl.uk
Ulaz je vlažna rupa u zemlji malo veća od životinjske jazbine, prikrivena bodljikavim grmljem u skrovitoj šumi na sjeveroistoku Francuske. Pratim Džefa Guskija, fotografa i ljekara iz Teksasa, koji je već istražio na desetine podzemnih prostora nalik ovome. Zajedno kroz blatnjavu rupu klizimo dolje u tminu. Ubrzo se ukazuje širi prolaz kroz koji puzimo na rukama i koljenima. Svjetlost baterijskih lampi sa naših glava leluja po prašnjavim krečnjačkim zidovima stogodišnjeg tunela koji pred nama ponire u mrak. Posle stotinak metara tunel se završava malenom odajom izdubljenom u krečnjaku nalik na telefonsku govornicu.
Ovdje su ubrzo po izbijanju Prvog svjetskog rata – koji je počeo u ljeto, prije tačno sto godina – njemački vojni inženjeri na smjenu sjedeli u potpunoj tišini, napeto osluškujući svaki zvuk koji proizvode neprijateljski kopači tunela. Prigušeni glasovi ili struganje lopata značili su da je neprijateljski minerski tim udaljen možda samo nekoliko metara i da kopa tunel za napad. Opasnost je rasla kad kopanje utihne i začuje se zvuk tihog gomilanja vreća i konzervi. To je značilo da neprijatelj postavlja eksploziv na kraju svog tunela. Najnapetija je bila tišina koja bi onda uslijedila. Svakog trenutka eksploziv je mogao da bude detoniran. Ili ćete raznijeti ili živog sahraniti.
Na obližnjem zidu tunela naše lampe osvetljavaju grafite koje su ostavili njemački inženjeri u ovoj „slušaonici”. Tu su njihova imena i pukovi kojima su pripadali, iznad kojih je ispisan slogan: „Gott für Kaiser!” („Bog je uz cara!”) Trag olovke deluje svježe, kao da je juče napisano. Zapravo, mekano krečnjačko i peščarno tlo francuske regije Pikardije bilo je idealno ne samo za kopanje tunela već i da vojnici olovkama bilježe svoj boravak: potpisima, crtežima, karikaturama, urezima, čak i složenim reljefima. Ova podzemna umjetnost relativno je nepoznata van stručnih krugova i krugova entuzijasta koji proučavaju Prvi svjetski rat, kao i lokalnih zemljoposjednika i gradonačelnika, od kojih je Guski mnoge lično upoznao tokom godina.
Njegove fotografije na svjetlost dana iznose podzemni svijet u kome su vojnici boravili u zaklonu od neprekidnog artiljerijskog granatiranja. Imena, slike žena, vjerske simbole, stripovske crteže i još štošta. Ovi tragovi, kaže Guski, pružaju uvid u zaboravljeni svijet Prvog svjetskog rata i povezuju nas sa pojedincima, vojnicima od kojih mnogi nisu preživjeli strahote rovovskog rata.
Sukob je počeo jurišima konjice i uvjerenjem na obje strane da će sve biti gotovo do Božića. Do kraja 1914. godine njemački prodor je zaustavljen, vojske su se ukopale, a razgranata mreža rovova protezala se od obale Sjevernog mora sve do Švajcarske. Trka u naoružanju dovela je do prve masovne upotrebe bojnih otrova, vazdušnog ratovanja i pojave tenkova. Na zapadnom frontu milioni vojnika izginuli su u uglavnom bezuspješnim ofanzivama i kontranapadima.
Usred smrtonosne pat-pozicije Njemci i njihovi neprijatelji, Francuzi i Britanci, pribjegavali su tehnikama opsadnog ratovanja, koje su vijekovima dobro poznate. Cilj je prokopati tunel ispod ključnog neprijateljskog uporišta, privući se i dići ga u vazduh; kontranapad osujetite tako što pri povlačenju uništite i svoj tunel. Na vrhuncu podzemnog rata, 1916. godine, britanske tunelske jedinice detonirale su oko 750 mina u sektoru fronta dugom 160 kilometara; Njemci su uzvratili sa oko 700 svojih mina. Brda i grebeni koji su služili kao glavne osmatračnice izbušeni su kao švajcarski sir, a eksplozije najvećih mina stvorile su ogromne kratere koji se i danas vide na pejzažu. Čak i mala mina mogla je da napravi pomor: u mreži tunela u koju smo mi upuzali Njemci su aktivirali eksploziv 26. januara 1915. godine. Poginulo je 26 francuskih pešadinaca, a 22 su ranjena.
Ali podzemni rat nije bio ograničen samo na uzane tunele. Ispod polja i šuma u regionu Pikardije nalaze se vjekovna, napuštena okna podzemnih kamenoloma. Pojedina okna su toliko velika da u njih može ući na hiljade vojnika. U maglovito jutro istražujemo jedan od takvih lokaliteta na litici iznad doline reke En. Ovde nas je doveo vlasnika tog zemljišta, koje je oduvijek pripadalo njegovoj porodici. Po dogovoru ne navodimo njegovo ime da bismo kamenolom zaštitili od vandala.
S ponosom nam pokazuje monumentalni reljef sa likom Marijane, klasičnog francuskog simbola slobode, koja stražari na ulazu u okno. Unutra, u tami pećine izdubljene ljudskom rukom, naziremo niz urezanih oznaka i simbola pukova francuske vojske koji su tu našli zaklon. Nailazimo na nekoliko brižljivo uklesanih kapelica sa naslikanim vjerskim simbolima, oznakama vojnih činova i nazivima znamenitih pobjeda francuske vojske. Vlasnik imanja nam pokazuje kameno stepenište koje od jedne kapelice vodi gore na površinu tla, pravo na liniju fronta, u pakao granatiranja i mitraljeskih rafala. „Srce mi zalupa kad pomislim na ljude koji su se popeli ovim stepenicama i nikada se nisu vratili”, kaže nam.
Život u ovim oknima bio je znatno podnošljiviji nego u blatnjavom užasu rovova na površini. Jedan ratni dopisnik koji je 1915. godine posjetio ovakvo mjesto zapisao je da su „suvo sklonište, slamarica, malo namještaja i topla vatra pravi luksuz za one koji se vrate iz rovova”. U oknu je cijele godine održavana ujednačena temperatura, ali jedan francuski vojnik je u svom pismu porodici naveo: „Gamad nas proždire. Sve vrvi od vaški, buva, pacova i miševa. Osim toga, veoma je vlažno, mnogo ljudi je bolesno.” Da bi prekratili vrijeme, iscrpljeni vojnici su maštali. Na zidovima ima mnogo prikaza žena, mnogo sentimentalnih i idealizovanih portreta.
Obje sukobljene strane su u oknima stvorile čitave podzemne gradove, od kojih su mnogi ostali netaknuti do danas. Nedaleko od ovog kamenoloma pješačimo kroz zasade krompira, koji pripadaju farmi rođaka našeg prethodnog vodiča. Vlasnik farme je mladić, ne stariji od 30 godina. Lično je očistio imanje skupivši na desetine neeksplodiranih granata i mina, od kojih su neke sadržale još uvijek smrtonosna otrovna gasna punjenja, i predao ih vojsci na uništenje.
Ispod njegove njive sa krompirom silazimo u zadivljujući lavirint, srednjovjekovni podzemni kamenolom koji je duži od jedanaest kilometara, sa vijugavim hodnicima i visokim plafonima nalik na stanice metroa. Njemci su 1915. godine ovaj prostrani kompleks spojili sa svojom rovovskom linijom fronta. Uveli su električno osvjetljenje i telefonske linije, uspostavili komandne punktove, pekaru, mesaru, alatnicu, bolnicu i kapelu. Iako pod debelim slojem rđe, njihov dizel-agregat i bodljikava žica i dalje stoje netaknuti. Kao i desetine saobraćajnih znakova uredno iscrtanih na svakom račvanju, što je bilo presudno za snalaženje u lavirintu istovjetnih hodnika. Njemački vojnici su na zidovima ostavili zapisana imena, nazive pukova, vjerske i vojne oznake, pažljivo izgravirane portrete i karikature, konture pasa i razne druge crteže.
Među najplodnijim dekoraterima podzemnih gradova jeste 26. Jenki divizija, jedna od prvih američkih jedinica koja je stigla na front po stupanju SAD-a u rat u aprilu 1917. godine. Da bismo posjetili okna u Šeman de Damu u kojima su oni boravili, silazimo niz klimave merdevine u pećinu koja se nalazi devet metara ispod površine. Satima razgledamo kompleks na površini od 40 hektara. Pod svjetlošću naših lampi ukazuju se prizori zaustavljeni u vremenu rata: hodnici prepuni čutura, cokula, topovskih čaura, šljemova, zarđalih žičanih ležajeva, čak i cio šporet sa loncima i tiganjima.
Šest nedjelja, počev od februara 1918. godine, ovih hodnici su bili ispunjeni zvucima i mirisima stotina Amerikanaca. Većinom mladi regruti, u smjenama su odlazili u rovove na frontu i vraćali se u okno. Satima su ukrašavali svaki centimetar pojedinih zidova. Zapažamo desetine patriotskih i vjerskih simbola: oznake slobodnih zidara, Kolumbovih vitezova; portreti ujka Sema, Bufalo Bila; karikature njemačkog cara. Među potpisima pogled mi pada na „Erl V. Mejdli, kaplar iz Konektikata, 20 godina”. Službeni dokumenti kažu da je Mejdli poginuo 21. jula 1918. godine kao jedan od 2.000 pripadnika Jenki divizije koji su poginuli pre zaključenja primirja u novembru.
U bezbjednom podzemlju, zaklonjeni od neljudskog ratnog haosa na površini, vojnici u Prvom svjetskom ratu ostavljali su lične izraze identiteta i opstanka. Ali ova jedinstvena ratna baština danas je ugrožena. Kad su vandali probali da isijeku i odnesu reljef sa likom Marijane, ljutiti vlasnik imanja je sve ulaze u okna pregradio metalnim rešetkama. Pred oknom Jenki divizije penzionisani auto-mehaničar, koji se posvetio čuvanju ovog okna, postavio je teška metalna vrata sa katancima. Međutim, mnogi drugi lokaliteti izloženi su vandalima i lopovima.
Auto-mehaničar zaključava vrata, a mi se vraćamo u kola. Dok oštar januarski vjetar brije preko ovog bojišta, pitam ga zašto mu je podzemni kamenolom pun američkih imena toliko važan. Pošto razmisli na trenutak, odgovara: „Kad pročitamo njihova imena dolje, na trenutak ih opet oživimo.”
Izvor: Evan Hadingam nationalgeographic.rs
