Bilo je tačno četrnaest sati i deset minuta, 18. maj, davne 1978. godine, kada su sve radio i televizijske stanice svijeta prenijele vijest iz zlatom okovanog hotela „Caravel“, poslije drugog kruga glasanja:
„Domaćin četrnaestih Zimskih olimpijskih igara je Sarajevo, Jugoslavija, Bosna i Hercegovina“.
Tako je jedan grad, po prvi put, iz jedne socijalilstičke zemlje, sa dotadašnjim oreolom da su dešavanja u njemu bila razlog jednom ratu, u tom trenutku postao mjesto sa kojeg će se nekoliko godina kasnije poslati najsnažnija poruka mira, ljubavi i tolerancije među ljudima. Grad koji se inače i nalazi na granici dva svijeta, istoka i zapada, je uspio da ih pomiri, te igre se niko nije usudio bojkotovati, kao da su znali da će biti neponovljive. Zbilja neponovljivo, jer se toliko ljubavi, susretljivosti i želje da sve besprekorno uspije, nigdje do tada a po tvrđenju javnosti ni poslije, nije izlilo ni na jednom sportskom događaju.
Uspjelo se svijetu, u liku Vučka, kome je inače glas posudio legendarni sarajevski pjevač Zdravko Čolić, pokazati da vuk i nije tako krvoločan kako ga bije glas.
Krenulo ja sa puno straha i pogleda uprtih u nebo, sve je bilo spremno i uglancano ali nije bilo snijega, po kazivanju starih sarajlija, samo ga te godine nije bilo u tom periodu. A onda se noć uoči, otvorilo nebo, bilo ga je na pretek, toliko da su se svi stanovnici grada i okoline dohvatili lopate, a sva raspoloživa mehanizacija iz okolnih gradova krenula put olimpijskih borilišta, da bi se napravile staze i bogaze. Mrznulo je, bila je to jedna od hladnijih zima, ali niko se nije žalio, Sarajlije su htjele da budu još bolji nego što su inače bili.
Vjerovanja su, da se nigdje nije sklopilo toliko prijateljstava različitih ljudi i u različitijim okolnostima. Taksisti su poznate ličnosti znali voziti besplatno, onim što nijesu imali mjesta po hotelima i konacima su otvarali svoje domove, pozivajući ih u goste. Ugostitelji, policajci, vatrogasci su se utrkivali čiji će osmjeh biti širi. Čak su se i stara gradska zdanja sa osvježenim fasadama i novi objekti kojih je bilo u velikom broju, uklapali u sve to.
Sanda je trčala uz stepenike sa bakljom u ruci. Bojan u dugačkom, svijetle boje mantilu, sa šeširom na glavi, poput Doka Holideja, ali bez pištolja, pokušavao je dovesti do kraja tekst zakletve, što je uz pomoć prepunog Koševa i učinio.
I krenulo je. Zetra. Skenderija. Trebević. Jahorina. Igman. Bjelašnica. Divili se velikom broju sportista koji su pripadali samom svjetskom vrhu, gotovo po pravilu punili tribine u Zetri gledajući prelijepu Katarinu Vit. Polagali nade u Bojana i Primoža, koje nijesu opravdali. Nijesu samo oni podbacili i reprezentacija Austrije, valjda zbog istorije, nije ličila na, u to vrijeme jednu od najboljih na svijetu, sa samo jednom osvojenom medaljom.
Ali je Jure Franko sa srebrom zaslužio onu navijačku – volim Jureka više od bureka – što se u Bosni ne izgovara tako lako.
Bilo je više nego dobro, trajalo je kratko ali su sjećanja trajna, dugo su i limenke Coca Cole koje su se prvi put pojavile u jednoj nezapadnoj zemlji, krasile kredence u sarajevskom domovima. Samo je čuveni Kirk Daglas trebao zaboraviti jedinu grešku napravljenu tih dana i oprostio je uz miris ćevapa i zveket žetona u Holidej Inu.
Svjetla nesvakidašnje pozornice su se ugasila nakon riječi koje je izgovorio čuveni Huan Antonio Samaran:
„Doviđenja drago Sarajevo“.
Gordan K Čampar
