Mersad, Švabo, Pimpek, redosled nije bitan, moglo je biti sasvim drugačije, i od toga drugačije i ovakav može biti. Nije to važno, od toga je mnogo bitnija njihova gromoglasna tišina koju su često koristili, nas navikavali na nju, svakako, svako od njih na svoj način.
Berber, ja mislio brico. A ono nije. Jes’ da je kistom ponamješto frizure jednoj plemenitoj životinji, na slikama koje krase aule svjetskih galerija i domove sretnika koji su mogli doći do njih, ali nije. Mecena. Prosto rečeno, čovjek ritual. I to kakav. Svojstven samo njemu. Tih, kao da je sam na svijetu u tom trenu. Plišana vrećica, lula i šibica. Minuti, ponekad i više,potrošeni da se duvan složi kako treba, bili su znak da će opojni miris kakav je imao samo taj njegov duvan, ubrzo svima nekako ponuditi smiraj. Riječi uokvirene skoro nepomičnim usnama, tihe, ali se čuju. Pitomim pogledom, na roditeljski nalik, stavljao je zareze,tačke, naglašavao važnije, mada je u njegovoj besjedi sve bilo tako. U svemu tome, kao sa nekim oreolom oko sebe, koji se pomjerao u smjeru kristalne čaše nazvane po Napoleonu. I tada je bilo više nego jasno da će ga svijet pamtiti dugo.
Zbog plave kose – Švabo. Zbog majstorstva – Štraus. Zbog onog kakav je inače bio, legenda, Ivica Osim. Još bride dlanovi fudbalskih pasionara ne samo na njegovoj Grbavici, nego širom svijeta. Još se pamte i prepričavaju njegovi savjeti, kako postati igrač a ne zaboraviti ostati čovjek, ostati dječak u duši. Ponekad bi zagrmio, ali je to kratko trajalo, kao da je i njemu bilo krivo zbog toga pa bi se odmah vraćao manirima koji su bili složeni, ama baš složeni. Otmeni i jednostavni. Ponekad hladna čašica rakije, malo sira iz samostana Šćita i besjeda. Milina slušati, opet tiho ali se dobro čuje, on govori a niko se ne utrkuje da mu uzme riječ. Kratka je bila noć potpomognuta zorom kada bi on bio u društvu.
Slušaj, da ti nešto pjevač kaže, bile su riječi koje je svakodnevno ponavljao po nekoliko puta. Da sam ja netko, ne bi majke bile tužne. Bacila si sve niz rjeku, zabilježio je na papiru njegove ljubavne jade prijatelj Kemal Monteno. Sanjali smo uz njegove pjesme. Davor. Pimpek. Dačo. Davorin Popović, urbana legenda onog Sarajeva koje ja pamtim. Za doktora se uči a gospodin se rađa, tako je znao reći. Nije bio doktor ali za gospodina, duboki naklon. Ne dajući da se led otopi, vrteći čašu u ruci, s vremena na vrijeme sa sjetom je pominjao Skenderiju i njegovo košarkaško umijeće, koje je po mnogima bilo briljantno.
Jedan pored štafelaja, drugi s bubamarom, a on sa dunjama koje nigdje ne mirišu tako i nijesu tako žute.
Zagrmlje, ali ostadoše isti.
Gordan K Čampar
