Pločnikom Miskinove, od čaršije pa do Vječne, odzvanjale su štikle poznatih primadona, ništa manje ni šimike velikih mangupa, ali je bilo i onih koji su stidljivo, nesigurnim korakom, širom otvorenih očiju po prvi put puštali stope niz nju.
Tražili potvrdu pričama da je šeher nešto posebno, pipali pogledom sve te zgrade poređane u špaliru, probali Spasov sladoled i naravno plaćali ulaznicu za velegrad.
Iz hodnika skrivenih iza ogromnih ulaznih vrata, zgrada većinom iz austrougarske epohe, vrebali su ih jalijaši sa njihovim pravilima i ponudom.
Levisu 501, Us Topu, Wrangleru teško je bilo odoljeti, naročito što je jedna veličina, uz objašnjenje u obruču postavljenom oko kupca, svima, ama baš svima, bila taman, iako su zbog povoljne nabavne cijene bile, ako ne tri X-a onda u najmanju ruku dva, ispred L-a. Pri probi je, sa svake strane po jedan iz kruga bio zadužen da zategne očigledni višak i usput strogim pogledom pojasni da je kupovina farmerica dogovorena.
U nedostatku robe, uvijek je tu bila nezaobilazna cigla, uredno spakovana i uglancana spremnom pričom da je kupovina obavezna. I naravno poslije obavljene trgovine izrazi razumijevanja da je kupac bio u pravu kada je govorio da mu ona nije potrebna.
Na koji korak od ogromne rijeke ljudi, obično u nekoj sporednoj čikmi, ordinirali su šibicari. Vješti da kuglicu smotanu od zlatnog omota Drine, sakriju ili ponude pogledu lakovjernog posmatrača i nakon nekoliko krugova uz dobru zaradu i povike: „Milicija“, brzi da se razbježe i ostave klijente u nevjerici koliko su novca izgubili.
A oni što su se držali za ruke, obično su iz sažaljenja prema sirotom čovjeku koji skuplja novac za autobusku kartu, jako povoljno kupovali bezvrijedno prstenje u nadi da su koristeći nečiju nevolju, došli do zlatnog nakita, džabaluka.
I tako se u tih nekoliko stotina koraka svaki dođoš upisivao u knjigu utisaka, na jedan od ovih načina, a nerijetko na više njih. Mnogi su zaobilazili tu maršrutu jer nijesu imali dokaz o plaćenoj ulaznici.
Gordan K Čampar
