Savina Geršak (52) važila je za jednu od najljepših glumica bivše Jugoslavije. Glumom se prestala baviti prije punih 25 godina, a onda se prošle sedmice iznenada pojavila u Trebinju, gdje je svečano otvorila Festival mediteranskog i evropskog filma.
Lijepa Slovenka upamćena je po ulogama u jugoslavenskim filmovima osamdesetih godina, kao što su “Smrt gospodina Goluže”, “Čudo neviđeno” i “U ime naroda”, a koje su joj donijele status seks-simbola.
Nakon neuspješnih pokušaja da ostvari inozemnu karijeru, devedesetih je ostavila glumu. Danas živi u Rimu i radi kao psihoterapeut. Udata je i majka je blizanaca.
– Završila sam studije psihologije. Htjela sam da studiram, to mi je bila jaka želja. Uvijek me je privlačila medicina. Ukupno 11 godina škole, jer je pet godina fakultet i šest godina usavršavanja. Sada sam psiholog-psihoterapeut. Sa jednim kolegom imam svoju ordinaciju u Rimu – rekla je Geršak za “Dnevni avaz”.
Kako ste se uopšte našli na filmu? Odnsno kako je došlo do saradnje sa Živkom Nikolićem s obzirom na to da ste s njim snimili tri filma, a prvi je bio “Smrt gospodina Goluže”?
– Do saradnje je došlo slučajno. Pomoćnik reditelja vidio je negdje jednu moju fotografiju, jer su oni po Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu tražili nekoga za tu ulogu. Onda su došli kod mene kući, odnosno kod moje mame i ona im je pokazala još mojih fotografija. Tada su me pozvali da dođem da snimam. To je za mene bio kao dobitak na lotu.
Koliko Vam je značila prva uloga koju ste imali u filmu Živka Nikolića?
– Značila mi je sve. S njim sam počela. On me je otkrio, pozvao. Kada sam došla na snimanje, cijela ekipa je bila spremna, a još nisu znali ko će biti glumica. Ja sam došla u posljednji trenutak. Prije toga, Živko me nikada nije vidio uživo. Odmah sam došla na scenu. Živko je imao jako povjerenje u mene. I od toga je sve počelo. Svi su me odlično prihvatili iako su znali da nisam glumica. Mnogo su mi pomogli.
Kako je tada reagovala Vaša porodica?
– Roditelji nisu ni znali da sam ja otišla na snimanje. Oni su to tek poslije saznali. Nisam ni rekla gdje idem. Ne bi mi ni vjerovali.
Kada ste snimili svoj posljednji film?
– Posljednji film sam snimila 1990. godine u Americi. Inače, snimila sam ukupno petnaest filmova, tri sa Živkom, a dva u Ljubljani s Božom Šprajcom. Poslije toga sam otišla u Rim i odatle sam išla u Ameriku i snimala filmove.
Kada ste napuštali film, rekli ste da ćete se vratiti, a evo, prošlo je 25 godina, a Vi se ne vraćate?
– Ustvari nisam. Nisam se jednog dana probudila i rekla: “Napuštam film!”, nego se to desilo tako. Počela sam studirati, nisam imala ni kontakte, niko me nije ni zvao. Nisam rekla: “Ja neću snimati!” Nisam više dolazila pa smo se nekako izgubili. Nisam više ništa radila da bi me neko vidio, pozvao… Izgubili smo kontakte, imamo svoj život.
Hoće li Vaš dolazak u Trebinje i pojavljivanje na Festivalu mediteranskog i evropskog filma utiecati na Vašu karijeru glumice?
– Ne znam, nisam o tome razmišljala kada sam dolazila u Trebinje. Nisam rekla: “Sada idem tamo da bih ponovo snimala film.” Ne znam da li poslije toliko godina to može da funkcioniše. Razmisliću. Moralo bi to biti nešto što mi stvarno odgovara. Sada ne bih snimala bilo šta.
Koliko pratite zbivanja u filmskoj produkciji na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno u bh. kinematografiji?
– Došla sam ovdje da i to više upoznam. Ne pratim mnogo. Ali, eto, sada ću to da pogledam ovdje kroz druženje s rediteljima i glumcima. Taj mi se interes nekako vratio. Kao da sam se vratila poslije toliko godina. Kao da su te godine između sada malo potisnute i mogu da se vratim filmu. Ovdje sam došla da pronađem Savinu koja je ostala tu, na ovim prostorima, prije tridesetak godina. U Rimu sada nemam nikakav kontakt s filmom.
Kada ste se Vi bavili glumom, u to vrijeme bilo je dosta filmskih festivala. Šta festivali znače za glumce i koliko je to dobro za njihov daljnji rad?
– Festivali su veoma potrebni, pogotovo mladim glumcima. A vidim da ima festivala i u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, BiH. Što više festivala, to bolje i za glumce.
Je li Vam neka anegdota sa snimanja filma ostala u posebnom sjećanju?
– Film “Čudo neviđeno” snimali smo na Skadarskom jezeru. Spavali smo u Podgorici i svi glumci su svakog dana išli nekim kombijem na snimanje. Ne mogu da se sjetim sada koliko je trajala vožnja, ali sigurno nekih pola sata. I uvijek smo pjevali i na dolasku i na povratku. I ja sam na kraju pjevala, iako uopšte nisam znala te pjesme. Uvijek je bilo veoma zabavno. To je bilo kao jedan drugi dio filma “Čudo neviđeno”, taj naš dio poslije zvaničnog snimanja. Poslije snimanja filma bilo je dosta emocija i nastavljao se šou s glumcima. Oni nikada ne prestaju glumiti.
Devedesetih godina snimili ste i jednu duetsku pjesmu.
– Izgledam ovako, ozbiljno, ali imam tu narav da volim da se igram. Meni je to bila samo mala zabava. Nikada nisam mislila da bih postala pjevačica. Željko Stanić je moj dugogodišnji prijatelj i ja sam njemu uvijek u šali govorila: “Daj jedanput da pjevamo nešto zajedno!” I nastala je pjesma “Dobro mi došla”, ali ništa posebno. Bilo je to stvarno predivno iskustvo. Nisam znala dok nisam i sama probala da pjevanje može da tako ispuni čovjeka emocijama. Nemam glas da mogu da pjevam, malo mi je on pomogao.
Bavili ste se tenisom, pa glumom. Vaš suprug je slikar. Pokazuju li Vaša djeca sklonost ka tenisu ili glumi, možda slikarstvu?
– Imam dvoje djece koji će uskoro napuniti osam godina, sina Dijega i kćerku Irmu. Oni su najdraža i najljepša stvar u mom životu koja mi se desila. Najljepše od svega je postati majka. To mi je najveće zadovoljstvo. Sin igra tenis, a oboje slikaju. Ali, vidjećemo to, još su mali, ali ja ih podržavam u svim njihovim odlukama.
Kako ste se osjećali kada Vas je Peđa Milojević, direktor Festivala, pozvao da dođete u Trebinje i otvorite Festival?
– Osjećala sam se zaista prelijepo i bilo mi je stvarno drago da sam došla u ovaj grad, koji je, zaista, čaroban. Nikada nisam bila ovdje.
U filmu “Čudo neviđeno” glumili ste sa Petrom Božovićem, za koga ste svojevremeno govorili da je “najveća duša i genije”. Kako sada, poslije 35 godina od Vaše saradnje, gledate na Petra?
– Sa njim sam bila u kontaktu svih ovih proteklih godina. Čak smo se i vidjeli neki put u Beogradu. Sada mi je stvarno drago da sam mu baš ja uručila nagradu “Zlatni platan”, jer ja njega prosto obožavam. Petar Božović je i moj kum. On me je krstio u Herceg-Novom u manastiru Savina prije desetak godina.
Izvor i foto: avaz.ba
