Ljudina je bio taj Tripko Džaković, vojvoda šaranski i jezerski. Ali zlo i teško vrijeme dođe na svijet i zavojvodi se još dok je gotovo bio momčuljak. Ubrzo poslije crnogorsko-turskog rata 1862. Šaranci i Jezera vraćeni su Turskoj. Odvajanje od Crne Gore i pripajanje mostarskom veziru shvatiše ovde kao krajnju nuždu, kao golemu tugu i nevolju. Turci su se, istina, darovima, redovnom platom i većim količinama žita starali da za sebe što više pridobiju prvake i narod ovog kraja.
Mladog vojvodu Tripka zbog njegovog zaista delikatnog položaja lični protivnici oklevetaju na Cetinju kao izdajnika Crne Gore i srpstva, kao čoveka koji samo što se nije poturčio. Ogorčen zbog toga knjaz Nikola naredi da se Tripko ubije kao izdajnik.
Saznavši to mladi vojvoda odluči da sam krene na Cetinje. Odvrtali su ga Šaranci da ne ide, posebno otac, veliki šaranski junak ćor Simo.
„Ne vjeruj Petrovićima, nije im ništa sveto. On je isti stric Danilo, koji šćaše i pobratima, serdara Šćepana mušketati, no ovaj ode Turcima, bi radi da ga oni posijeku, no mu nikšićki Turci, znajući da je osim što je veliki junak, da je i veliki čoek, glavu oprostiše, a Danilo ne bi“, vikaše mu Simo.
Pošto ga ne mogaše odvrnuti, ondak poznati junak i barjaktar Vuk Krivaćević, Tripkov pobratim, nedade mu da ide sam.
„Ići ćemo, vala, zajedno pobratime, pa ako pada tvoja glava, nek ide i moja.“
Punih petnaest dana čekala su dva glavara da ih primi bijesni gospodar. Svakodnevno su mu dosađivali da ig primi, čak su za njim išli i u Danilovgrad. Najzad knjaz prista da primi barjaktara Krivaćevića.
„Barjaktare Vuče, hoćeš li učiniti što ti ja rečem?“, zapita ga gospodar.
„Hoću, gospodaru, u podne, u ponoći!“
„Tvojom rukom ubij Tripka izdajnika te operi čast plemena, a za vojvodu narediću Šarancima i Jezercima da postave tebe ili koga ti oćeš. Oćeš li, barjaktare?“, i pruži mu jedan fišek.
„Oću, gospodare, ali daj mi još jedan fišek. Prvi fišek ću Tripku u čelo, a drugi ću sebi u čelo.“
„Zašto drugi fišek sebi u čelo?“
„Zato, gospodare, što znam da Tripko nije izdajnik, no ti je vjerniji i od mene i od onih koji su ga kod tebe ocrnili, pasja ih rđa ubila!“
Ove Vukove čudne riječi umilostiviše malo knjaza pa pristade da primi i Tripka na koga najtežim uvredama i psovkama izli svu svoju gorčinu i prezir koji zaslužuje izdajnik.
„Zbog plemena i zbog barjaktara Vuka neću te sad mušketati, ali ću narediti Šarancima i Jezercima da ti uzmu čin i svu stoku plijene. A samo mrdneš li preko Tare Turcima – svu ću ti porodicu utrijeti! Odlazi izdajniče!“
„Nijesam izdajnik i neću otići Turcima. Čuvam ti Taru, Gospodare, i kunem ti se Turčin je neće preći preko mene živa!“, izlazeći reče Tripko.
Početkom Hercegovačkog ustanka 1875. godine neuporedivo nadmoćnija turska vojska nezadrživo je nadirala prema Tari. Shvatajući svu težinu zavjeta datog knjazu Nikoli vojvoda Tripko Džaković, ne govoreći nikome šta namjerava, odvoji se od svojih ljudi i stade nasred uskog drvenog mosta što prejahivaše Taru s jedne na drugu obalu.
Turci su ga vidjeli i prepoznali. Mislili su da hoće da ih prijateljski dočeka i slobodno mu se primicahu. Odjednom, iznenada kao furija, vojvoda zgrabi sablju i napravi juriš na krvnike. Na tjesnacu mosta dosta ih je posjekao. Ludu avanturu, kojom zanavijek opra nanesenu ljagu izmišljene izdaje, plati Tripko sopstvenom glavom.
Tom prilikom sa Tripkom je izginula sva njegova družina od 18 druga, među kojima i njegov otac, stari ćor Simo.
Neobičan događaj odjeknu Crnom Gorom kao grom iz vedra neba. Priča o smrti hrabrog vojvode doprije i do dopisnika londonskog „Tajmsa“, koji se tada nalaziše na Cetinju. Pored velikog članka „Tajms“ je objavio i izvanrednu skicu svog dopisnika na kojoj se lijepo prikazuje epski događaj sa mosta na Tari. Mnogi listovi kasnije su iz „Tajmsa“ prenosili fabulu priče i objavljenu skicu, pa je ona, može se s pravom reći, tako obišla cio svijet. Po publikaciji datoj opisanom događaju prednjačili su svakako Rusi…
Po skici iz „Tajmsa“ i naš vajar Dušan Nikolić iz Niša izradio je u bronzi bareljef prilično velikih razmjera koji je postavljen iznad Tare, uz sami put Lever Tara – Mojkovac. Na bareljefu su uklesane sljedeće riječi:
„Čuvam ti Taru, Gospodare
Turčin je neće preći preko mene živa.“
Kujo Novović
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
