Na ulazu u bistričku dolinu namjernika prvo ljepotom iznenadi prekrasna troluka kamena ćuprija za koju niko pouzdano ne zna ni ko je ni kad zidao
Namjernici koji u vječitoj trci s vremenom žure vozovima ili automobilima prugom Beograd – Bar, odnosno uporednom Jadranskom magistralom, ne slute šta krije dolina rječice Bistrice koja sa desne strane dotiče u Lim na samom ulazu u bjelopoljsku župu. Ne slute do kakvog bogatstva i ljepote, i u onome što je priroda stvorila i u onome što je ljudska ruka tvorila, vodi put preko novog, tu nedavno izgrađenog betonskog mosta na Limu.
Tim uzanim asvaltnim putem uz korito Bistrice poslije nekoliko kilometara stiže se do istoimenog mjesnog centra, u srce prekrasne, široke pitome doline, koja se kao knjiga rasklapa između pešterske i koritske visoravni.
Na ulazu, na jugozapadnoj kapiji doline, stoji prelijepa kamena ćuprija koja je sa tri vitka luka zajahala divlju Bistricu i već vjekovima joj se ne da – odolijeva joj i kad je s jeseni pomame plime lučinske ili s proljeća snjegovi koji se tope na okolnim planinama. Stoji stameno i nepokorno, iznenađuje namjernike svojom ljepotom i zagonetnošću kao biljeg i znak da je noga civilizacije u ovu zabit ipak davno kročila.
Niko posigurno ne zna ko je i kad tačno zidao most, niti o tome ima sigurnih, pisanih tragova, ali sve ukazuje na turske zemane, podsjeća na slične kamene ćuprije koje su nekoć podizali moćni veziri na carskim drumovima kako bi osigurali bezbjedne i sigurne prelaze svojim karavanima preko nesigurnih i ćudljivih voda. Jedni kažu da su je zidali Crnotravci, drugi, pak, da je to ruka kamenu vičnih primoraca.
Do danas joj ostalo samo ime – Kameni most, a legenda veli da su je tako krstili neimari dok su s mukom dizali njene voltove i rvali se sa podmuklom ledenom vodom, dok su kleli i dan koji ih je donio na ovaj svijet, i čas kad su se obreli u ovoj nedođiji,. i mukotrpni rad koji su započeli
To lijepo, pitomo proširenje na dnu bistričke doline u kojem se nalazi most, zove se Lozna Luka. Nekad je pripadala velikom imanju obližnje crkve Svete Bogorodice u Voljavcu, a ime je izgleda dobila po tome što je tu nekad bio rodni crkveni vinograd.
Tu negde je, po prilici, bio i gaz na Bistrici, siguran samo ljeti, kad se Bistrica, presahla i umorna, umiri i opliča da se može pregaziti a da se gotovo ni opanci ne skvase. Jeseni, zimi i s proljeća, kad se pomami i nadođe, međutim, ni tu je ni najsilniji hat nije mogao prejezditi, ne da se ni gledati a kamoli gaziti. Događalo se to katkad i u sred ljeta kad se uzmute olujni oblaci i pobiju vjetrovi nad Pešterom.
Po jednoj legendi koju je svojevremeno zapisao, sada nažalost već pokojni Radisav – Lale Nedović, sjetni lirski hroničar bistričkog kraja, Bistricu su ovdje gazili i vrijedni, kako ih on naziva „prekolimski“ neimari, koji su odnekud s juga, možda baš iz crnotravskog kraja, žurili za zaradom put Taslidže, današnjih Pljevalja, da zidaju čardake i begovske kule.
Ako bi s proljeća, kad kreću na zaradu, poranili i na Bistricu stigli prije nego što ona splasne, ili, pak, s jeseni pri povratku zadocnili pa Bistrica nadođe od prvih, ranih kiša, morali su danima čekati na jednoj ili drugoj obali da rijeka malaksa i ukažu se gazovi.
Budo Simonović
Sjutra: Zadužbina neimara Proke
