Danko Vasović četvrt vijeka tragao za istinom o Kurtu Valdhajmu
„Nakon svega što sam prije doznao“, nastavlja Danko Vasović „nakon sve dokumentacije koju sam prikupio, ja sam tačno i nepogrešivo znao šta treba da gledam u tom ustaškom filmu, koga ću sresti i ko će se pojaviti u tom `živom` dokumentu, koji je, može se samo slutiti i nagađati iz kojih razloga i po čijem naređenju, šezdeset godina čamio u bunkeru i čuvan kao najstrožija državna tajna.
Tako sam, na neki način, i svoju knjigu o Valdhajmu podredio filmu, opredijelio se da živom slikom, autentično i bespogovorno dokažem ko je bio Kurt Valdhajm i kakvu je ulogu igrao u Drugom svjetskom ratu na prostoru nekadašnje Jugoslavije, u ovom slučaju prvenstveno na prostoru Zapadne Bosne, odnosno Kozare, tokom poznate njemačko-ustaške ofanzive u proljeće i ljeto 1942. godine.
Naslovna strana knjige Danka Vasovića „Valdhajm, jedna karijera„
Tako je nastala moja filmska storija o Kurtu Valdhajmu koja traje tri sata i dvadeset minuta. Od toga je sedamdeset i pet minuta originalnog, do sada nikada neviđenog i neprikazivanog filma o Jasenovcu `iznutra`, o onome što se tamo, u tom strašnom mučilištu i gubilištu dešavalo, odnosno o operaciji Kozara i klasičnom genocidou koji se tamo odigrao 1942. godine kada je stradalo 72.000 ljudi žena i djece – kako je tada na tom području sve pobijeno i očišćeno da ne ostane traga i oka za svjedoka. Konačno je utvrđeno da je u tom pokolju, odnosno u Jasenovcu tada, tačno, po imenu i prezimenu, umoreno 19.472 djece.
U sve to je, ponavljam, do grla bio umiješan poručnik Vermahta Kurt Valdhajm, koji je iz te operacije izašao krvavih ruku do lakata. Zbog toga mu je, uostalom, lično Ante Pavelić na grudi pripučio visoko ustaško odličje – bio je jedan od samo dvadesetak, uglavnom njemačkih oficira, od oko 23.000 njemačkih i ustaških soldata angažovanih u pogromu na Kozari, na čijim je grudima poslije zasijala kolajna kao priznanje za zasluge u toj ofanzivi.
Ja sam, dakle – oko toga više nema nikakve dileme – konačno i nepobitno dokazao da je Kurt Valdhajm zaista ratni zločinac i prvi put svijetu pokazao tu jadnu djecu iz Jasenovca, pokazao šta se sve i kako radilo u tom užasnom mučilištu i stratištu. I što je posebno važno: u mom filmu nema nikakve proizvoljnosti i nagađanja, sve je do kraja dokumentarno da ne ostavlja nikakve dileme. Uz to, još jednom naglašavam, scenario je, praktično, napisao lično njemački ratni izvještač, koji čudesno, njemački, abverovski, vojnički precizno opisuje cio taj pokolj na Kozari, što stalno prati i potvrđuje i ustaška kamera.
Mislim da je moj film kao cjelina toliko dragocjen i značajan jer govori o jednom pravom, klasičnom genocidu, prikazuje sistem iskorjenjivanja cijele jedne etničke skupine, bjelodano potvrđuje da je operacija Kozara bila zatiranje sjemena naroda na tom prostoru. Ja sam mojim filmom neporecivo dokazao i da se genocid desio i ko ga je počinio.
Pored ostalog, više nema ni dilema oko toga kakvu je ulogu imao Kurt Valdhajm u operaciji Kozara – on je bio taj koji je na Kozari odvajao sposobne i zdrave i slao ih u Njemačku i Norvešku na prisilni rad, a sve ostale, nemoćne i nesposobne, u sabirni centar u Kostajnici, u strašno predvorje Jasenovca.
Dio tog `lošeg materijala` bila su i djeca. Stotinak te djece ustaše su odvojile i držali ih pod posebnim režimom kako bi pred Crvenim krstom i svijetom pokazali svoje tobožnje milosrđe, kamuflirajući tako stravičnu sudbinu i pomor tačno 19.472 ostale djece sa Kozare.
Faksimil Valdhajmove vojne knjižice
Tih dvesta minuta moje filmske storije zato je već pobudilo i još više će pobuđivati neslućenu pažnju i baciti u zasjenak sve što se do sada znalo i pisalo i o zločinima na Kozari i o Kurtu Valdhajmu i njegovoj ulozi u svemu tome i to više ne mogu poreći i u sumnju dovesti nikakvi falsifikati i marifetluci raznih Lončara i Miletića, odnosno onih koji bi i danas nekako da umiju i ospore zločinačku ulogu, da operu krvave ruke Kurta Valdhajma iz vremena kad je nosio uniformu oficira Vermahta i tako vjerno i odano služio nacizmu.
Kazna i osuda zbog toga ga, ipak, neće stići. On je u jeku afere ipak odsjedio puni mandat na stolici predsjednika Austrije i potom umro kao slobodan čovjek, prvenstveno zahvaljujući jugoslovenskoj kontraobavještajnoj službi kojom je tada dirigovao Hrvat Budimir Lončar, moćni i uticajni jugoslovenski diplomata. On je sa tadašnjim šefom Vojnog arhiva, Hrvatom, pukovnikom Antunom Miletićem, koji i sada mirno broji penzionerske dane u Beogradu, organizovao i napravio taj falsifikovani dokumenat kojim je u tom trenutku, ne samo spasio glavu Kurtu Valdhajmu, nego je iz temelja poljuljao celokupnu priču o njegovoj ratnoj prošlosti, odnosno izazvao sumnju i u sve one do tada prikupljene, neoborive dokaze protiv njega.
Moj film, uz sve ostalo, jasno dokazuje zašto je, pri pokušaju spasavanja Valdhajma, napravljen taj nečuveni falsifikat uz blagoslov sa najviših mjesta u tadašnjoj Jugoslaviji. Ja sam razmrsio tu obavještajnu igru o kojoj se u svijetu, ipak, još nedovoljno zna, jer film još nije prikazan u cjelini. Tu se bjelodano jasno vidi ko je kakvu ulogu imao i ko je kakvu igru igrao u pokušajima spasavanja jednog okorelog ratnog zločinca – konačno, i zašto je to činio.
I ovo stratište je upamtilo Valdhajmova zlodjela na Kozari – spomenik žrtvama u Jasenovcu
Zločin na Kosovu
U trenutku kad je priča o spornom telegramu, koji najteže tereti Kurta Valdhajma, dostigla kulminaciju, u centralnom dnevniku Televizije Beograd pojavio se Fakif Bajrami, direktor Arhiva u Prištini i saopštio da posjeduje dokumenta koja dokazuju da je Kurt Valdhajm lično prisustvovao strijeljanju 104 albanska patriota izvršenom 23. oktotobra 1944. godine u selu Stari Trg kod Kosovske Mitrovice. On je ustvrdio da su, sem Valdhajma, strijeljanju prisustvovali i general Aleksandar Ler i dvojica albanskih kolaboracionista – Džafer Deva i Redžep Mitrovica.
Iz kabineta Kurta Valdhajma je, naravno, odmah negirana ta tvrdnja – da on, `imajući u vidu njegova ovlašćenja, nije mogao da prisustvuje pogubljenjima…`
Budo Simonović
(Sjutra : NEPRAVDA PREMA DUŠANU PLENČI )
