Romana Kasumović – Slačala, modni fotograf i vokal beogradske grupe ,,Artan Lili”, u intervjuu za ,,Slobodnu riječ” govori o ljubavi prema muzici koja potiče još iz vremena njenog djetinstva u Bijelom Polju, o činjenici da je to grad iz kojih je poteklo mnoštvo nadarenih ljudi koji su morali da odu kako njihov talenat ne bi ostao nezapažen, zatim o prvom koncertu u Moskvi, o umjetnosti kao nekoj vrsti bijega od stvarnosti i načinu na koji se može iskazati bunt u vrijeme kada je ljudsko dostojanstvo svedeno na materijalistički san o boljem životu, o činu stvaranja kao načinu da se prevaziđu strahovi…
Romana živi i radi u Beogradu, gdje je završila studije Ruskog jezika i književnosti, kasnije školu fotografije kod čuvenog jugoslovenskog fotografa Tomislava Peterneka, a od 2014. godine član je jednog od najpopularnijih bendova na ovim prostorima, ,,Artan Lili”. Potekla je iz ugledne bjelopoljske porodice, u kojoj je od majke arhitekte i od oca – profesora ruskog jezika i književnosti učila o ljubavi prema umjetnosti i o tome da nikada ne odustaje od svojih snova.
Odakle ljubav prema muzici i ko je zaslužan za tvoj uspjeh u toj oblasti?
Valjda još iz ranog djetinjstva. U kući se uvijek slušala muzika. Često smo preslušavali ploče sa roditeljima. Tata nam je pjevao da nas probudi ujutro, majka opet pred spavanje. Tako da i kad se prisjećam nekih događaja iz djetinjstva, uvijek imam neku pjesmu u glavi koja je u tom trenutku bila aktuelna. Da… Muzika je bila prisutna – uvijek. U kući je bila gomila raznih instrumenata koje nam je majka kupovala, tako da je bilo eksperimentisanja, a i buke… Eto… odatle je sve i krenulo. Od samog početka.
Pjesma ,,Šta bi bilo da sam ja odustala od svoga sna” problematizuje pitanje istrajnosti i stremljenja za onim što čovjek vidi kao svoj cilj. Koliko je teško – kada je u pitanju naša sredina (mislim na grad u kojem si rođena) ostvariti nešto što se ne uklapa u nepisane zakone kolektiva male sredine?
Zakoni kolektiva male sredine me se zaista nikada nisu ticali. Nikad nisam marila za pravila bilo koje vrste. Svaki misleći mladi čovjek teži ka slobodi – zato sam i otišla odatle. Zanimljivo je to koliko talentovanih i kvalitetnih ljudi živi u našem gradu, a uspijevaju uglavnom kada odu iz njega, i kako je neko tamo negdje prepoznao njihov kvalitet – a u svom rodnom mjestu ostaju neprimijećeni i neuklopljeni. No, to je tema na koju možemo da pričamo satima. Bitno je ne predavati se i ne dizati ruke od samog sebe… Borba je neprestana!
Koji su to bendovi koje si voljela da slušaš (koji koncerti su obilježili tvoje odrastanje)?
Bilo je tu raznih faza i gomila bendova tako da ne bih mogla sad da izdvojim neke. A što se tiče koncerata, s obzirom na to da smo odrastali 90-ih, u najgore vrijeme, nismo imali mogućnost da idemo na koncerte ni domaćih, a ni stranih bendova. Koncerti koji su meni važni dešavali su se od početka mog studiranja u Beogradu pa na dalje. Uglavnom su to bili bendovi sa domaće r’n’r scene. Da, zanimljivo, moj prvi koncert u životu bio je Bajagin koncert osamdeset i neke u Moskvi. Ne mnogo bitan, ali je prvi.
Spoj auditivnog i vizuelnog aspekta stvara kompletan ugođaj kada je u pitanju umjetnost. Da li si planirala da spojiš muziku i fotografiju u polje svog profesionalnog interesovanja ili je to došlo samo od sebe?
Nisam ništa planirala. Ja samo radim ono što volim.
Živimo u sistemu u kojem je čovjek samo šraf koji nema mnogo prava na izbor, tako da se pitanje nečijeg kvaliteta života i rada miješa sa opštim planom sistema koji propisuje unosna zanimanja radi obezbjeđivanja prava na egzistenciju. Koliko je teško biti umjetnik danas, a ne praviti kompromise sa estradnom scenom na kojoj dominira kič?
Mislim da je istinska sreća kada se čovjek bavi onim što voli – tada je zaista prisutan u sopstvenom životu. Onda život ne prolazi mimo njega dok on juri za novcem. Kada voliš ono što radiš i kada radiš vrijedno, tada ljudi to i prepoznaju. Kada praviš kompromise, znači da ti više nije bitno tvoje stvaralaštvo, već ti je bitno da zaradiš novac. Nije lako, ali nije ni teško. Bitno je da si sam sa sobom kako treba.
U pjesmama benda ,,Artan Lili” dominiraju univerzalne teme naše svakodnevice. Uspjeli ste da, između ostalog, neagresivno poručite ,,Neka ljubav vuče stvari”. Može li muzika da utiče na opštu svijest i da promijeni nešto?
Može! Pjesma ,,Ako stanemo tu” je to i pokazala.
Da li je stvaralački čin, uživanje u kreiranju nečeg novog, važniji od produkta i ,,straha” od toga kakva će reakcija publike biti?
To je jedan proces. Stvaralački čin je igra, nekad se samo igraš i ne razmišljaš o produktu i reakciji, ali je stvaralački čin i oslobođenje. Zatim dođeš do momenta kada pomisliš da to može da se dopadne još nekome – onda svoje stvaralaštvo u sljedećoj fazi usmjeriš u pravcu prikazivanja još nekome. Suština stvaralaštva je u nesebičnosti i nezatvaranju u samog sebe, već u oslobođenju i dijeljenju sa drugima. Zatvaranje u sebe je znak razdvojenosti čovjeka i svijeta. Svaki strah mora biti pobijeđen stvaralaštvom.
Bojana Obradović
