Njegoš – poznati portret Anastasa Bocarića
Čim je saznao da mu guvernadur Vukolaj – Vuko Radonjić tajno radi o glavi i kuje zavjereničke planove sa Austrijom, Petar Drugi Petrović Njegoš je naredio da se guvernadur uhapsi i on je dan kasnije izveden pred sud glavara koji su ga osudili na smrt. Njegoš ga je ipak pomilovao, nije dao da se pogubi, ali je naredio da se i on i njegova porodica prognaju u Austriju, da mu se kuća spali i razuri i da se guvernadurstvo zanavijek ukine. To je značilo i kraj dvovlašća u Crnoj Gori.
Tek tri godine pošto je zamonašen i sjeo na presto pod Orlovim kršem, Njegoš je otputovao u Rusiju, u Petrograd, gdje je na Preobraženje, 6. avgusta 1833. godine, zavladičen. Tom svečanom činu prisustvovao je i sam ruski car Nikolaj, što je, naravno, bila dodatna potvrda prijateljstva koje je Rusija gajila prema Crnoj Gori, prijateljstva koje će potom biti potvrđeno i izraženo i u velikoj i nesebičnoj materijalnoj pomoći Crnoj Gori i njenom vladaru.
Petar Drugi Petrović Njegš – malo poznati rad nepoznatog autora
Sve je, ipak, kako tako, došlo na svoje mjesto i temelji državne vlasti su ustanovljeni kad je Njegoš formirao Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski kao najvišu vlast u zemlji i osnovao Gvardiju, neku vrstu „osnovnog“ suda, kao i posebnu vojnu jedinicu perjanika, koja je imala zadatak da čuva red i mir i stara se o izvršenju odluka Senata i presuda Gvardije, i naravno, volje gospodareve. Sve to je, dakako, počivalo na prihodima prikupljenim od naroda nakon uvođenja obaveze plaćanja poreza.
Što se tiče Njegoševih spoljno-političkih muka i dilema, možda ih je najbolje razumio i analizira Ivo Andrić u svom već citiranom eseju iz 1935. godine. Već znameniti pisac i prekaljeni diplomata, smatra da „spoljni odnosi uboge i junačke Crne Gore o kojoj Njegoš mora da ‘briži’, nisu ništa manje mučni i zamršeni“ od unutrašnjih nevolja sa kojima mora da se nosi:
„Težina zaveta koji leži na ovoj ‘žiži Srpstva’, i suviše je velika“, piše Andrić. „Crna Gora pod njom krvari, ali njen vladika je onaj kome ona podgriza zdravlje i potkrada san i ‘prsi mu u tartar pretvara.’ Kao i kod unutrašnjeg uređenja, sve treba raditi ispočetka, i za sve nedostaju sredstva i uslovi. Velika zaštitnica Rusija velika je pomoć, velika nada, ali i velika muka. Petrograd je daleko, ruska politika sveobimna, a Crna Gora i njeni životni interesi, kao što je prirodno, samo jedan nevidljivo sitan sektor te velike ruske politike. Intrige su česte i nerazumevanja svake vrste moguća. Ako je verovati Matiji Banu, Njegoš mu je u trenutku ogorčenja, rekao jednom: ‘Ja, gospodar Crne Gore, pravi sam rob petrogradske ćudi.` Nesporazumi i trvenja bez prestanka sa Austrijom, nesporazumi i sa knezom Milošem pored svih dobrih želja i nastojanja sa obe strane. Ali glavna muka i najteža borba Njegoševa, to je Turska. Kosovski zavet od koga se živi, kojim se diše i misli, tu je neprestano u pitanju…“
Andrić dalje ističe da se sam Njegoš često upoređivao sa Prometejom na Kavkazu, da je i on prikovan na crnogorskom kršu poput Prometeja, a da je turska carevina „jastreb koji mu prikovanom nagriza utrobu“.
Cetinjski manastir iz Njegoševog vremena (crtež)
„To nije bio sukob dveju vera, nacija i rasa“, smatra Andrić „to je bio sukob dveju stihija, Istoka i Zapada, a sudbina je naša htela da se ta borba uglavnom odigra na našim teritorijama i da prepolovi i podvoji našu nacionalnu celinu svojim krvavim zidom. U tu borbu stihija bili smo zavitlani i bačeni svi, i na kojoj se ko strani zadesio na toj se i borio, sa istim smislom, istim junaštvom i istom verom u pravednost svoje stvari. Tako je tragika te borbe bila pooštrena i uvećana neminovnim bratoubilačkim sukobima koje nam je često nametala naša teška istorija. Tragika ta je bila za Njegoša utoliko veća što je on sa svoje visine, kao svi veliki i svetlonosni duhovi naše istorije, obuhvatao pogledom uvek totalitet naše nacije, bez razlike na veru i pleme…“
Inače, što se tiče Rusije i odnosa prema toj velikoj carskoj sili, i Njegoš je, baš kao i svi Petrovići, tu stalno bio između čekića i nakovnja. Znao je da mu, kao ni Crnoj Gori, nema opstanka bez njene pomoći i zaštite, vjerovao da je to jedini sigurni i moćni zaštitnik u kojeg se može pouzdati, a to je uvijek podrazumijevalo i slijepu odanost pa i poslušnost cetinjskog dvora.
Ivo Andrić – razumio Njegoša i kao pisac i kao diplomata
I Njegoševi protivnici su, međutim, to dobro znali pa su stalno i uporno nastojali da ga opanjkaju i omraze kod ruskog cara i izmaknu mu ispod nogu taj tvrdi oslonac. Ta propaganda i klevete su, kako piše Ratko Đurović u monumentalnoj „Enciklopediji Njegoš“, posebno pojačane 1835. godine.
„Njegoševi neprijatelji su ga optuživali kod Gagića (ruskog izaslanika u Dubrovniku, prim. B.S) i ruskog dvora da se karta i igra bilijar, da ide u lov i piše pjesme, da zapostavlja crkvene poslove, da sveštenicima dariva handžare umjesto krsta i jevanđelja i da zloupotrebljava rusku pomoć. Odnosno, da se više bavi svjetovnim nego vladičanskim i vladarskim poslovima. To je Gagić prihvatio kao istinu. Tvrdio je da se ‘na vladiku i na sve Petroviće žale i okrivljuju ih za nepravičnosti.’ Ponavljao je ono što su širili Njegoševi protivnici – da se bavi samo lovom i pravljenjem stihova, da igra karte i od Rusije da samo prima pomoć, a što je i najteže, da se ‘ruskim savjetima ismijava’ .“
Ogorčen harangom koju su protiv njega raspirivali (Njegoš je kao kolovođe označio Ivana Vukotića i Matiju Vučićevića) i razočaran odnosnom Rusije koja je tu harangu prihvatila zdravo za gotovo, on je odlučio da sam ode u Petrograd i sve lično razjasni caru Nikolaju. Na put je sa samo jednim pratiocem krenuo početkom 1837. godine, ali ga je u Beču sačekalo novo neprijatno iznenađenje: poruka sa ruskog carskog dvora da car ne želi da ga vidi.
Ruski car Nikolaj Prvi
Uvrijeđeni mladi vladika je reagovao tako što je u Petrograd poslao poruku da naspram Istoka postoji i Zapad, odnosno da je naspram Petrograda Pariz. Da to nije bila puka i prazna prijetnja da može obrnuti ćurak i okrenuti se Zapadu, konkretno Francuskoj, govori i to što je Njegoš istog časa u Beču našao učitelja i počeo intenzivno da uči francuski jezik i priprema se da već odatle krene u taj vrtlog već tada uzvitlanih revolucionarnih barjaka.
Guvernadurica
Jedna kauša u prizemlju Cetinjkog manastira, u kojoj je dan-dva bio zatočen guvernadur Vukolaj – Vuko Radonjić, koja će i kasnije neko vrijeme biti zatvor, po tom prvom i najpoznatijem zatvoreniku prozvana je guvernadurica. Tu funkciju je izgubila tek 1869. godine kada je knjaz Nikola napravio zasebni zatvor na Cetinju.
Zadivio Ruse mudrošću
„Kad je u Petrogradu prvi put izašao pred cara Nikolu 1833. godine, (prim. B.S)“, zapisao je Ljuba Nenadović „koji beše neobično visok, car se začudi njegovom (Njegoševom, prim. B.S) stasu, pa hodeći mu na susret poviče:
„Vi ste veći od mene!“
„Sam gospod bog veći je od cara ruskoga“, odgovorio mu vladika.
Kasnije, kad mu je u razgovoru o pomoći Rusije Crnoj Gori neki od važnih ruskih doglavnika kazao da je Crna Gora „odveć daleko od Rusije“, Njegoš je kao iz topa uzvratio:
„I sunce je daleko, ali kad hoće ono toplo grije.“
Budo Simonović
(Sjutra: KNEZ U VLADIČANSKOJ ODORI )
