Foto: Brent Stirton
Pucanj iz puške odjekuje šumom na koju se spušta sumrak, upravo dok Demijen Mander stiže u svoj logor posle dugog dana koji je proveo u obuci novih čuvara divljači u rezervatu Nakavango u zapadnom Zimbabveu. Odmah se prisketio Baste, noseće ženke crnog nosoroga i njenog dvogodišnjeg mladunca. Tog popodneva je jedan njegov čuvar, koji je pratio tragove ovog para sve dok se Basta nije sakrila u dubokoj šumi da tamo donese na svijet najmlađeg člana svoje ugrožene vrste, otkrio ljudske tragove.
Demijen, mišićavi bivši snajperista Australijskih specijalnih snaga sa impresivnom kolekcijom tetovaža, uključujući i onu „Seek & Destroy” („Pronađi i uništi”) ispisanu gotskim slovima preko njegovih grudi, okreće glavu, pokušavajući da odredi iz kog pravca je pucano. „Tamo, u blizini istočne granice”, upire prstom u tamu. „Zvučalo je kao 5,56 mm”, kaže, određujući položaj i kalibar puške – navika koja mu je ostala iz njegovih 12 iračkih misija. On i njegovi čuvari grabe sačmare, radio-uređaje i komplete prve pomoći i ukrcavaju se u dva lend kruzera. Tutnje u noć, nadajući se da će presresti lovokradicu koji je pucao. Čuvari spuštaju prozore i osluškuju čekajući drugi pucanj, koji bi vjerovatno značio da je ubijeno i Bastino mladunče.
Uslovi za krivolov su idealni: polumrak, skoro bez vjetra. Ljudski tragovi djeluju naročito zloslutno. Grupe krivolovaca često plaćaju tragače da pronađu nosoroge, prate ih do sumraka, a onda preko radio-veze dojave njihovu poziciju strelcu sa ubojitom puškom. Kada obore životinju, oni u roku od nekoliko minuta odsijeku oba roga sa njene glave, a masivno tijela ostave hijenama i lešinarima. Ti rogovi su skoro uvijek rezervisani za nekog azijskog kupca; ukoliko su ove lovokradice preduzimljive, mogle bi da izvade i Bastin fetus, kao i oči majke i mladunčeta – da ih prodaju nekom crnom magu ili šamanu. Ako je ova banda dobro organizovana, grupa teško naoružanih ljudi, spremnih da iz zasjede napadnu čuvare, pokrivaće rutu kojom se povlači.
Dok lend kruzer poskakuje preko izlokanih i razrivenih staza, Demijen pravi brz proračun – u oba vozila zajedno ima dvije zastarele sačmare sa desetak patrona. Sudeći po zvuku pucnja, lovokradice imaju prednost u naoružanju. Da su uspjeli da pronađu trag i krenuli da ga slijede peške, čuvari bi morali da se suoče sa lavovima, leopardima i hijenama, koji vrebaju iz mraka.
Na zadnjem sjedištu lend kruzera koji jurca, Benzena, zimbabveanski čuvar koji je skoro godinu dana proveo nadzirući Bastu i njeno mladunče i dobro se upoznao sa njima, ubacuje u svoju sačmaru tri patrone, otkočuje oružje i repetira. Dok poskakujemo kroz noć, on kaže: „Lovokradicama je bolje da nalete na lava nego na nas.”
I tako protiče jedna noć na prvoj liniji fronta južnoafričkog nemilosrdnog i prljavog rata oko nosoroga, tokom kojeg je od 2006. godine ubijeno preko hiljadu nosoroga, poginulo oko 22 krivolovca, a više od 200 njih uhapšeno tokom prošle godine samo u Južnoafričkoj Republici. U središtu ovog krvavog konflikta je nosorogov rog, cijenjeni sastojak tradicionalne azijske medicine. Iako na crnom tržištu cene veoma variraju, prošle jeseni su prodavci u Vijetnamu postizali cijene u rasponu od 33 do 133 dolara po gramu. Ova gornja je dvostruko veća od cijene grama zlata, a može da premaši i cijenu grama kokaina.
Iako se područje na kojem žive dvije afričke vrste – bijeli i, njegov sitniji rođak, crni nosorog – svelo prije svega na južnu Afriku i Keniju, njihova populacija se ohrabrujuće povećala. Bijelih nosoroga je 2007. godine bilo 17.470, dok se populacija crnih nosoroga od sredine devedesetih godina XX vijeka skoro udvostručila na 4.230 primjeraka.
Za zaštitare prirode ti su brojevi predstavljali trijumf. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, krivolov je desetkovao ove dvije vrste. Onda je Kina zabranila upotrebu nosorogovog roga u tradicionalnoj medicini, a Jemen je zabranio njegovo korišćenje za izradu drški ceremonijalnih bodeža. Izgledalo je da sve ukazuje na to da dolaze bolji dani. Ali, 2008. godine je broj ustrijeljenih nosoroga u Južnoafričkoj Republici skočio na 83, u odnosu na samo 13 koliko ih je ubijeno tokom 2007. godine. Do 2010. godine taj broj je porastao na 333, a prošle godine je premašio 400. Trefik, mreža koja prati trgovinu divljim životinjama, ustanovila je da veći dio trgovine rogovima sada vodi do Vijetnama, što je zaokret koji se podudara sa širenjem glasina da jedan visoki vijetnamski zvaničnik koristi rog za liječenje od karcinoma.
U međuvremenu, u Južnoafričkoj Republici, privučene vrtoglavim cijenama i profitom, kriminalne grupe su u svoju ponudu uvrstile i krivolov nosoroga.
Gideon van Deventer zna tačno mjesto – petnaest centimetara iza oka i pet centimetara ispred uva – gdje treba smjestiti metak od oko 20 grama tako da on raznese mozak nosoroga, usljed čega životinja pada na prsa.
Procjenjuje gdje bi to mjesto bilo na njegovoj glavi, pokazujući kvrgavim kažiprstom tik iza svoje jagodične kosti. „Moraš da ga pogodiš baš tu. Mozak im je mali”, kaže. „Ali, skoro da su slijepi, tako da možeš da im se približiiš. Mogu da te namirišu, tako da moraš da ostaneš niz vjetar. A, imaju i dobar sluh, tako da moraš da im osmatraš uši. Ako nosorog okrene uvo prema tebi, znaj da si u nevolji.” On zna i jednu tehniku za koju istražitelji kažu da se po njoj prepoznaju eksperti: perorezom se isiječe šav oko korijena roga i onda on može vrlo lako da se izvadi. „Ne treba ti testera. Brzo je, a cio rog izvučeš čist, baš kao pampur iz boce.”
Ovaj kratki kurs iz krivolova slušam u zatvoru Krunštad, na dva sata južno od Johanesburga, a četrdesetdvogodišnji Van Deventer, koga svi zovu Deon, veoma je kvalifikovan učitelj. Po sopstvenom priznanju, on je ubio 22 nosoroga i ta brojka ga čini najefikasnijim krivolovcem nosoroga u Južnoafričkoj Republici, a vjerovatno i na svijetu. Visok oko 170 centimetara, žilav i snažan, on sjedi, prav kao strela, u svom narandžastom zatvorskom kombinezonu i teškim crnim radnim čizmama. Ogrubjelog lica, prorijeđene riđe kose i ledenoplavih očiju, mnogo podsjeća na glumca Eda Harisa.
Deonov otac se u Južnoafričku Republiku doselio iz Kenije, gdje je pedesetih godina prošlog vijeka bio policajac tokom Mau Mau ustanka i lovac na krupnu divljač. Naselio se u Transvalu, nedaleko od granice sa Bocvanom, u oblasti koja je još uvijek pretežno divlja. Deon i njegova dva brata su praktično živeli u šumi; sa osam godina je već bježao iz škole da prati krupnu divljač za lovce. „Naposljetku sam bolje poznavao životinje nego ljude”, kaže.
Na kraju je postao profesionalni lovac na krupnu divljač ili „Pi Ejč”, kako kažu lokalni stanovnici. „Pripreme i praćenje – to je bila moja specijalnost”, kaže. Tokom jednog lova vodio je jednog starijeg američkog lovca kroz mozambičku močvaru, dok su pratili krdo afričkih bivola. „Znao sam da tu postoji jedno malo ostrvo na kojem bivoli pasu pri kasnom popodnevnom suncu. Kamuflirali smo se stabljikama papirusa i tako se približili bivolima na manje od 30 metara.” Nadlanicom briše usta, kao da mu sjećanje na ovaj događaj tjera vodu na usta. „Mogli smo da čujemo jednog mužjaka kako cokće i frkće dok pase. Oponaša taj zvuk. „Baki, taj matori nikada neće zaboraviti taj lov. A neću ni ja.” Zastaje na trenutak, uranjajući u uspomene. „Danas se vozikaju uokolo i love sa zadnjeg sedišta kamioneta”, priča, dok se u njegovim plavim očima iznenada pojavljuje neka žestina. „To je strijeljanje, a ne lov.”
Deonov brat Andre, koji je radio za poznatog organizatora safarija Gerta Saimana, pitao ga je 2005. godine da li je zainteresovan za lov na nosoroge. Deon nikada ranije nije lovio nosoroge, pa je počeo da proučava tu životinju. „Da bi im ušao u trag, moraš da nađeš mjesto gdje vrše nuždu”, kaže. Mužjaci bijelog nosoroga razgaze sopstvenu balegu da bi raširili svoj miris i obilježili svoju teritoriju, objašnjava. „Zato im je lako ući u trag.”
Presudno je da se ne napravi buka tokom ubijanja životinje, pa je eksperimentisao sa komplikovanim lukovima i samostrelima. Ali, čak ni savršen pogodak u pluća ojačanom strijelom nije uvek obarao nosoroga. Zato je napravio prigušivač od metalne cevi iznutra obložene gumom i montirao ga na karabin. „Takvo oružje proizvodi zvuk vazdušne puške – puuup”, kaže on. „Jednom sam ubio mužjaka, a ženka koja je stajala dva metra od njega nije ni mrdnula prije nego što sam upucao i nju.”
Braća su proputovala cijelu Južnoafričku Republiku ubijajući nosoroge u nacionalnim parkovima i privatnim rezervatima. Zahvaljujući uspješnim uzgojnim programima, nosoroga je bilo u izobilju, a obezbjeđenje je bilo nikakvo ili je lako moglo da se zaobiđe. Pošto bi ubili nosoroga, rogove bi proslijedili drugima da ih prodaju. „Ali, samo sam ja zarađivao siću”, kaže, napominjući da je njegov brat Andre sa još nekolicinom njih delio 11.000 dolara za par rogova teških šest kilograma. Na kraju ga je sopstveno nezadovoljstvo dovelo do hapšenja. Sam je ubio nosoroga i uhvaćen je u pokušaju da proda rog.
Sada je Deon taj koga progone. Policija ga pritiska da svedoči protiv Saimana i drugih. Očigledno je da strahuje od budućnosti. Samo nekoliko dana poslije Deonovog hapšenja Saimanova supruga je ustrijeljena u grlo u svom dvorištu i preminula je pred svojom djecom. Prije šest mjeseci Deonova bivša žena je silovana u njihovom domu. Ona i njihovo četvoro djece su od tada u programu zaštite svjedoka. Nedugo potom neki ljudi, koji su tvrdili da su privatni detektivi, posjetili su Deona u zatvoru i ponudili mu nov kamionet, 100.000 dolara i posao profesionalnog lovca na krupnu divljač ukoliko ne svjedoči.
Nije odlučio da li će sarađivati sa policijom kada, za četiri mjeseca, bude pušten. „Oni mogu da me nađu čak i ako odu u zatvor”, kaže Deon za svoje saučesnike. „A ja sam siguran da će me tada ubiti.”
Vrijeme za posjetu ističe i, pošto odugovlači, čuvar ga poziva: „Nosorog, vrijeme je.” On me pogleda i iskezi se. „Ovde me zovu Nosorog.”
Koliko god da je Deon van Deventer sjajan tragač, nikada ne bi mogao da nađe nosoroga u Vijetnamu. Javanski nosorozi su nekada u mnoštvu naseljavali vijetnamske šume i plavna područja, ali 2010. godine su krivolovci ubili posljednjeg nosoroga u ovoj zemlji.
Ipak, u Vijetnamu ne vlada nestašica nosorogovog roga. Centri ilegalne trgovine rogom su nekada bili Kina, Tajvan, Južna Koreja, Japan i Jemen, ali je sada njeno središte Vijetnam, u koji je samo tokom prošle godine vjerovatno uvezeno više od jedne tone rogova. U Južnoafričkoj Republici je nekoliko vijetnamskih državljana, uključujući tu i neke diplomate, bilo umešano u krijumčarenje rogova iz te zemlje.
Ne ulaze svi rogovi nosoroga u Vijetnam ilegalno. Zakon Južnoafričke Republike, koji je u skladu sa Konvencijom o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama (CITES), dozvoljava da se rogovi nosoroga izvoze kao trofeji. Jedan vijetnamski lovac je 2003. godine doletio u Južnoafričku Republiku i ubio nosoroga tokom jednog legalnog safarija. Ubrzo potom pristigle su desetine azijskih lovaca, od kojih je svaki plaćao po 50.000 dolara ili više za lov u organizaciji sertifikovanih safarija. Vjeruje se da su mnogi od tih lovaca članovi organizovanih kriminalnih grupa. U Vijetnamu se prosječan par rogova, težine šest kilograma, može isjeći na komade i prodati na crnom tržištu, uz čistu zaradu koja lako može da premaši 200.000 dolara.
Teško je identifikovati faktore koji izazivaju ovu zlatnu groznicu. Glasine o slavnim korisnicima podižu cijene na crnom tržištu, a izumiranje azijskog nosoroga je samo pothranilo ovu maniju. Ali, iza ove fame se krije i obnovljeno interesovanje za navodno iscjeljujuću moć roga. Bar 200.000 godina azijska medicina prepisuje rog nosoroga – zdrobljen u prah – kao lijek za spuštanje temperature i mnoge druge bolesti. Malobrojna istraživanja koja su u posljednjih 30 godina sprovedena o njegovom antipiretičkom dejstvu nisu dala jasne rezultate, pa ipak, izdanje vijetnamske tradicionalne farmakopeje iz 2006. godine je rogu nosoroga posvetilo čitave dvije stranice.
Najnovija i najsenzacionalnija tvrdnja je da rog liječi rak. Onkolozi kažu da nije objavljeno nijedno istraživanje o efikasnosti roga u liječenju raka. Ali, čak i ako su ljekovita svojstva nosorogovog roga sporna, to ne znači da on ne djeluje na ljude koji ga uzimaju, kaže Meri Hardi, ekspert za tradicionalnu medicinu i medicinski rukovodilac Sims–Man centra za integrativnu onkologiju pri Univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu. „Vjerovanje u neki tretman, pogotovo ako je on strašno skup i teško dostupan, može da ima snažan uticaj na to kako se pacijent osjeća”, tvrdi ona.
Da bih shvatio zašto je rog nosoroga toliko popularan u Vijetnamu, otputovao sam u tu zemlju sa ženom koju ću zvati gospođa Tjen. Mamogram je otkrio problematičnu tačku na njenoj desnoj dojci, a sonogram je pokazao zabrinjavajuću sjenku na jednom njenom jajniku. Ova atraktivna i nezaustavljiva pedesetdvogodišnjakinja planira da se liječi savremenim sredstvima, ali isto tako želi da se posavjetuje sa doktorima tradicionalne medicine. Pitam je da li vjeruje da rog nosoroga može da je izliječi. „Ne znam”, odgovara ona. „Ali, kada pomislite da biste mogli umrijeti, ne može da škodi da pokušate.”
Naše putovanje nas vodi od bolnica za oboljele od raka i klinika tradicionalne medicine u Hanoju i Ho Ši Minu do biljnih apoteka, prodavnica u kojima se prodaju kože egzotičnih životinja i privatnih kuća po malim gradovima. Gdje god tražimo, nalazimo nosorogov rog.
Većina korisnika roga koje smo upoznali pripada brzorastućoj vijetnamskoj srednjoj klasi, a upoznali smo, između ostalih, ljekare školovane na zapadu, jednog izvršnog direktora banke, matematičara, prodavca nekretnina, inženjera i srednjoškolskog profesora. Često se dešava da porodice udruže novac da bi kupile parče roga i podijelile ga. Neki rog poklanjaju teško bolesnima ili prijateljima koji ne mogu da ga priušte. Majke ga daju djeci kad imaju boginje. Stariji ljudi se kunu da popravlja cirkulaciju i sprečava srčane udare. Mnogi ga smatraju nekom vrstom supervitamina.
Iako mi je mnogo vijetnamskih ljekara sa kojima sam razgovarao reklo da nosorogov rog nije efikasan lijek ni za šta, a pogotovo ne za rak, nekoliko drugih uvaženih ljekara tvrdi da on može da bude dio efikasne terapije u liječenju raka. Neki mi kažu da ga prepisuju u obliku pilule, kao palijativ za pacijente koji primaju hemoterapiju i radioterapiju. Drugi, poput Tran Kvok Bina, direktora Nacionalne bolnice za tradicionalnu medicinu, koja potpada pod Ministarstvo zdravlja Vijetnama, vjeruju da nosorogov rog može da uspori rast određenih vrsta tumora. „Krećemo od savremene medicine: hemoterapija, zračenje, hirurgija”, kaže Tran. „Ali, može da se desi da poslije toga ipak preostanu neke karcinomske ćelije. Da bismo se izborili sa tim ćelijama, koristimo tradicionalnu medicinu.” On kaže da mješavina praha roga nosoroga, žen-šena i drugog ljekovitog bilja zaista može da zaustavi rast karcinomskih ćelija, ali tu svoju tvrdnju ne može da potkrijepi nijednim zvanično prihvaćenim istraživanjem.
Jedne večeri u Hanoju gospođa Tjen i ja odlazimo u jedan prepuni kafe na obali jezera, koji joj je, znajući za njene zdravstvene probleme, preporučio jedan prijatelj. Objašnjava svoju situaciju vlasniku kafea, a on iznosi komad roga boje ćilibara, otprilike veličine sapuna, i keramičku posudu na čijoj stranici je nacrtan nosorog. Dno posude je hrapavo, poput fine šmirgle. Sipa desetak centilitara vode u sud i počinje kružnim pokretima da trlja rog o dno.
Poslije nekoliko minuta rog počinje da ispušta oštar miris, a voda postaje mlečnobijela. Niko od posjetilaca ne obraća pažnju. Dok trlja rog, vlasnik kafea nam objašnjava da su on i jedan njegov prijatelj ovaj rog kupili kao pomoćno ljekovito sredstvo i za liječenje mamurluka. Oko 180 grama su platili 18.000 dolara. Zainteresovali su se kada im je jedan od bivših Ho Ši Minovih sekretara, redovan gost kafea, ispričao da je Ho, koji je čvrsto vjerovao u tradicionalnu medicinu, svakodnevno uzimao nosorogov rog.
Posle 20 minuta trljanja, sipa tečnost u dvije čašice i jednu daje gospođi Tjen, a drugu meni. Tekstura pomalo podsjeća na pijesak, ali je, osim toga, bez nekog određenog ukusa. Gospođa Tjen iskapljuje svoju čašicu i spušta je na sto. „Nadam se da djeluje”, kaže.
Džon Hjum smatra da nijedan nosorog ne mora da bude ubijen da bi bila zadovoljena potreba Vijetnamaca za njegovim rogom. Ovaj šezdesetdevetogodišnji preduzetnik, koji se obogatio na hotelima i taksijima pre nego što se posvetio uzgajanju krupne divljači, okupio je jedno od najvećih krda nosoroga u privatnom vlasništvu na svijetu. Trenutno posjeduje više od 700 bijelih i crnih nosoroga na dveij farme u Južnoafričkoj Republici i želi ih još.
„Ako šišamo vunu sa ovaca, zašto ne bismo i rogove sa nosoroga?” postavlja on pitanje jednog popodneva, dok sjedi u kancelariji na jednoj od svojih farmi, a albino papagaj, koji se zove Sebastijan, čeprka mu po uvjetu. „Ako odsiječete rog oko 80 milimetara iznad njegove osnove, on će za dvije godine ponovo da naraste. To znači da postoje neiscrpne zalihe nosorogovog roga – samo ako smo dovoljno pametni da te vražje životinje održimo u životu.”
Skoro svake nedjelje Hjumov menadžer za krupnu divljač i jedan veterinar, pod nadzorom službenika za divlje životinje, daju anesteziju jednom od njegovih nosoroga i odsijeku mu rog električnom testerom. Dvadeset minuta kasnije životinja opet pase, a rogovi, sa ugrađenim mikročipovima, već su na putu ka sefu u banci. Hjum odbija da kaže koliko je rogova prikupio otkako je počeo da ih ovako siječe 2002. godine, ali umjerena procjena njihove vrijednosti se mjeri desetinama miliona dolara.
Hjumova ideja da masovno uzgaja nosoroge je, izgleda, još jedna u nizu inovativnih mera u rešavanju pitanja u vezi sa divljim životinjama koje potiču iz Južnoafričke Republike. Zvaničnici provincije Natal su bili prvi koji su 1961. godine počeli da prebacuju divlje nosoroge na privatna imanja da bi pospješili njihov uzgoj i genetsku raznovrsnot. Odbor za nacionalne parkove Natala je 1986. godine odobrio da se višak nosoroga iz rezervi te provincije proda na aukciji po zadovoljavajućoj tržišnoj cijeni, što je lokalnim organizacijama za zaštitu prirode donijelo milione dolara i podiglo vrijednost životinja u očima uzgajivača i lovaca. Hjum ukazuje da je „šišanje” rogova nosoroga sljedeći razuman korak u pravcu očuvanja i vrednovanja tih životinja.
Kako se razgovor nastavlja, Hjum se sve više uzbuđuje. Vijetnamski lovci bi veoma rado samo uspavali životinju, uzeli rogove i pustili je da živi – praska on. „Ali južnoafrički zakon nalaže da lovac ubije nosoroga da bi njegov rog mogao da izveze kao trofej.” Odmahuje glavom na takvu logiku.
Jedna od zabluda je, kaže Hjum, i to da su slonovača i rog isto. Slonovača je zub slona, dok je rog nosoroga sačinjen od keratina, slično konjskom kopitu. Kada se slonu povrijedi kljova, nervi unutar nje mogu da se inficiraju, zbog čeka životinja ugine. Osim toga, uspavljivanje slona je daleko opasnije od uspavljivanja nosoroga, jer je slon veći, a i slonovsko krdo je zaštinički nastrojeno.
Zaštitari prirode tvrde da legalizacija roga neće promijeniti suštinsku profitabilnost krivolova: ilegalni rogovi će uvek biti jeftiniji od legalno uzgojenih. Hjum se ne slaže: kada kupci budu sigurni da uvek mogu da nabave legalan rog, cijene će pasti, zbog čega će kriminalne grupe napustiti taj biznis. „Osnovna razlika je u tome što nosorogov rog zanima lovokradice zbog lakog i brzog profita, dok su uzgajivačima potrebne godine da povrate uloženo.”
On strahuje da jedan dio ovog otpora potiče od kulturološke isključivosti. „U osnovi, mi Vijetnamcima govorimo da je u redu ubiti životinju zbog naše tradicije da nosorogu odsiječemo glavu i da je prihvatljivo da se ona okači na zid kao ukras, ali da je njihova tradicija odsijecanja roga u medicinske svrhe gnusna.”
Pošto je cijelu noć patrolirao, a nije našao ni traga lovokradicama, Demijen ogranizuje potragu za nosorozima. Pada hladna kiša, a izmaglica ispunjava šumarke i doline dok čuvari u stroju pješače i traže u šiblju krv ili trupla. Još od podneva se ne zna gdje su Basta i njeno mladunče.
Dok vozi da provjeri mjesta na kojima nosorozi najradije pasu, Demijen opisuje kako su mu dani kada je u Iraku štitio konvoje UN-a omogućili poseban uvid u to sa čim se životinje suočavaju kada ih progone lovokradice. „Nekoliko puta nas je pogodila improvizovana bomba i izgubio sam nekoliko drugara”, tiho kaže. „Znam kako je to kad te ljudi progone.”
Kada je napustio vojsku, krenuo je u potragu za novim životom i shvatio je da njegovo iskustvo u obučavanju iračkih policijskih regruta da preuzmu kontrolu nad svojom haotičnom zemljom savršeno odgovara haotičnim zimbabveanskim divljim oblastima, gdje su čuvari divljih životinja često slabo opremljeni i loše plaćeni, i gdje ih krivolovci podmićuju. Novac koji je uštedio od svojih misija u Iraku iskoristio je da osnuje Internacionalnu fondaciju protiv krivolova koja besplatno obučava, oprema i postavlja čuvare divljih životinja u državne i privatne rezervate u Zimbabveu. Kandidate regrutuje iz najsiromašnijih zajednica jer su odatle i mnoge lovokradice i jer je neophodno da se upravo tu ukorijeni ideja da su divlje životinje dragocenije žive nego mrtve. Zar takvi ideali neće zgasnuti pred privlačnošću velikih para od krivolova? „Ljudi su pričali da se Irak nikada neće oporaviti, a to se dešava”, kaže.
„I ovu stvar posmatram dugoročno.”
Četiri mjeseca nakon što sam ga intervjuisao, Deon je pušten iz zatvora. Rekao je policiji da ne želi da svedoči protiv svojih saučesnika. Optužbe protiv Gerta Saimana su potom povučene. U međuvremenu, lovokradice su ubile četiri bijela nosoroga na farmi Džona Hjuma. Ljekari gospođe Tjen su otkrili da su promjene na njenoj dojci i jajniku ciste. Ona ih liječi kombinujući zapadnu i azijsku medicinu, uključujući tu i rog nosoroga.
Prije nego što odem iz Zimbabvea, vraćam se da posjetim Demijena. On i Benzena me vode do mjesta duboko u šumi gde Basta tiho gricka lišće sa mopani drveta. Stoji nad svojim novim mladuncem, čija naborana koža nagomilana oko vrata i koljena podsjeća na preveliku sivu pidžamu. Ima malu izbočinu tamo gdje će mu jednog dana izrasti prvi rog, baš kao što su imali i njegovi preci prije 40 miliona godina. Slušajući poj ptica pevačica na popodnevnom suncu, divimo se nesigurnim pokušajima malog nosoroga da prati svoju gorostasnu majku kroz visoku žutu travu.
Demijen odmahuje glavom. „Kada vidiš ovog mališu, nezamislivo je da neko želi da ga ubije zbog te kvrgice, bez obzira na to koliko je ona navodno magična.” Kažem mu da, ukoliko mu je nova životna misija da zaštiti nosoroge, njegova tetovaža umjesto „Seek & Destroy” („Pronađi i uništi”) treba da glasi „Seek & Save” („Pronađi i spasi”). Smije se. „Da, ortak, mogao bih da to promijenim.”
Izvor: Piter Gvin nationalgeographic.rs
