Čuvana jugoslovenska glumica za vrijeme rata bježala od Gestapoa, jer je odbila da nosi žutu traku kojom su obilježavali Jevreje. Kada joj je Gestapo tražio legitimaciju – u trenutku osidjela. Jedina je preživjela rat u porodici
Rahelu generacije pamte po ulogama u “Kamiondžijama”, “Davitelju protiv davitelja”, „Tesnoj koži“, “Skupljačima perja”, “Nacionalnoj klasi”, “Tangu argentinu”.
Bela Rohel Frajnd rođena je 1911. godine u Zemunu u siromašnoj jevrejskoj porodici. U Srpskom narodnom pozorištu (SNP) u Novom Sadu je počela da statira u sezoni 1930-1931, a član pozorišta postaje 1931-1932. godine. Prije Drugog svjetskog rata pamte se njene epizodne uloge karakterno osobenih i ćudljivih ženskih likova. Godinu dana se usavršavala u Budimpešti i poslije toga je angažovana u Umjetničkom pozorištu u Beogradu gdje je 1940. angažovana sa suprugom Aleksandrom Stojkovićem.
Za vrijeme rata nije glumila. Bježala je od Gestapoa, jer je odbila da nosi žutu traku kojom su obilježavali Jevreje. Zbog toga se krila po palankama oko Beograda i stalno je mijenjala mjesto prebivališta kako bi zavarala trag gestapovcima. Dok je boravila u periferijskoj udžerici kod Magde, sitne nepismene ženice, naišla je racija. Dok su zlotvori lupali na vrata, Rahela se pogledala u ogledalo i vidjela je da je u trenutku osijedila. U trenutku kada se lažno predstavila kao Ruža i kada je trebalo da preda legitimaciju, u kuću joj je uletjela komšinica Smiljka sa riječima: “Ružo, kaži dragička, dobila si poziv iz pozorišta u Pančevu.” Ferarijeva pre nego što je počela da trči glavom bez obzira, smjelo se obratila gestapovcima: “Donijeli ste mi sreću. Častiću vas zbog ovog angažmana.”
Ona je jedina preživjela rat u porodici Frajnd.
Od osnivanja Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu 1947. bila je prvakinja tog pozorišta. U privatnom životu su je pamtili kao omiljenu suprugu, majku, komšinicu.
Jako je voljela Žarka Lauševića. “Mi stalno pravimo kerefeke”, govorila je o njemu i sebi. I dalje se prepričava anegdota kad je Žarko dobio sina. Nazvao je Rahelu u pola noći da joj javi srećnu vijest. Ona ga je izgrdila što je zove u sitne sate, a on je odgovorio: “Vama sam prvo javio, jer vi ste moja djevojka.”
Na obali Dunava u Grockoj svojim je rukama izgradila kuću, kosila travu, sadila voće, orala. Jednom je čak kupila 500 pilića.
U jednom od posljednjih intervjua je rekla: „Srećna sam, osećam to kao dar, što nisam postala neki zagriženi babac“.
Umrla je 1994. godine u Beogradu, a sahranjena u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Grobnicu dijeli sa kolegom Stevom Žigonom.
Izvor: 24 sata.rs
