Foto: avaz.ba
Ismir Jusko Švabo uzor je mnogim sportistima, ne samo u našoj zemlji nego i šire. To potvrđuje i činjenica da Akademija borilačkih sportova Bushido, koju je prije dvije decenije osnovao zajedno s Admirom Muminovićem, broji stotine članova, a na upis se čeka po nekoliko mjeseci.
Čast i ponos
Ovaj svestrani sportista ne zna za poraze. On je majstor karatea, džiu-džicua, ronilac, padobranac… U posljednje vrijeme posvetio se alpinizmu i, zajedno s dugogodišnjim prijateljima Tomislavom Cvitanušićem i Erminom Lipović, osvojio je Akonkagvu, najviši vrh Južne Amerike, koji se nalazi u Argentini na visini od 6.962 metra. Ovaj trio bio je dio međunarodne ekspedicije koju organizuje „Extreme Samit Team“ iz Srbije.
“Ovakve ekspedicije traže mnogo odricanja i mnogo zalaganja, ali na sve zaboravite kada osvojite vrh i na skoro 7.000 metara raširite zastavu jedne nam i jedine Bosne i Hercegovine. To je nešto čega se čovjek prisjeća cijelog života. Posebna je čast i ponos predstavljati svoju zemlju u ovako značajnoj ekspediciji”, kaže Švabo, koji je ovaj nadimak dobio zato što je rođen u njemačkom Citlingenu, nedaleko od Štutgarta.
U 14 dana, koliko je zvanično trajala ekspedicija na Akonkagvu, naši alpinisti prepješačili su skoro 200 kilometara sa prosječnom težinom ruksaka od 30 kilograma.
“U kampovima iznad 4.300 metara hranu smo sami sebi pravili, a pili smo glečersku vodu i otopljeni snijeg. Prosječna temperatura u našim šatorima bila je minus 15 Celzijevih stepeni, a izvan šatora spuštala se ispod minus 30. U tačnost informacije koju smo imali prije odlaska na ovu ekspediciju, da samo 5 posto onih koji krenu prema vrhu Akonkagve i u tome i uspiju, lično smo se uvjerili u te dvije sedmice. Dnevno je odustajalo po 4-5 članova drugih timova. Psihofizički napori kojima smo svakodnevno bili izloženi, nisu svi mogli izdržati”, nastavlja Jusko.
Ističe da su se alpinisti iz BiH sve vrijeme držali kao jedan jak tim i uvijek je neko bio dežurni motivator.
Smrt doktora
“Nismo dozvolili da nam sve okolnosti kojima smo bili okruženi, odustajanja drugih i tri smrtna slučaja u sedam dana poremete naš plan. Dan uspona počeo je u četiri ujutro. Već nakon prvog sata, počeli smo sretati one koji su odustali. Nakon deset napornih sati uspona, izašli smo na vrh Akonkagve. Osjećaj da ste pješice izašli na visinu na kojoj lete avioni je fenomenalan, a zadovoljstvo je još veće kada na tako težak vrh iznesete zastavu BiH”, kaže Švabo.
Foto: avaz.ba
Nakon pola sata provedenih na vrhu, odlučili su da krenu nazad, a u tom momentu počela je pristizati poljska ekipa.
“Treći član koji je stigao nadomak vrha, bio je doktor Marek (Marec), sjajan alpinista i čovjek. Pao je na koljena na doslovno pet metara od vrha. Došao sam do njega i pružio mu ruku da mu pomognem da pređe tih pet metara. Uhvatio me je za ruku i samo je rekao: ‘Nije mi dobro.’ Glava mu je počela da pada i ja sam ga pridržao da ne padne na tle. U tom momentu sam mislio da mu je loše zbog iscrpljenosti. No, nakon kraćeg vremena, nakon što mi nije odgovarao, okrenuo sam mu glavu i vidio da su mu usta pomodrila i da su mu oči bile napola otvorene. Marek mi je umro na rukama”, s tugom u očima prisjetio se toga naš svestrani sportista.
Brzo se na vrhu našao doktor koji je pokušao da ga reanimira, ali je, nakon kraćeg vremena, samo potvrdio da je mrtav.
Jaka mećava
“Zbog tog nesretnog slučaja na vrhu, više niko nije bio radostan zbog izlaska na Akonkagvu. Kako je počinjalo nevrijeme, hitno smo morali početi sa povratkom. Tijelo doktora Mareka sneseno je s vrha tek pet dana nakon toga. Na povratku smo upali u jaku mećavu, toliko jaku da nismo vidjeli više od pet metara ispred sebe. Snijeg je bio do iznad koljena, a temperatura je pala ispod minus 30 stepeni”, kaže Jusko.
Nakon tri sata pješačenja, vodiči ekspedicija vidjeli su da nedostaje deset ljudi iz drugih ekipa.
“Odlučili su da ih nađu i okupe, jer ako nastavimo, do jutra će samo moći doći po deset smrznutih tijela. Nakon 45 minuta stajanja na ogromnom minusu, počeo sam da gubim osjećaj u prstima ruku. U međuvremenu, svi su se okupili i krenuli smo prema baznom kampu. Kada sam ušao u naš mali šator, vidio sam da su mi svi nokti na prstima ruku promijenili boju i da su se počeli smrzavati. Tomo mi je počeo masirati ruke. Uzeo je i ‘rumalaya gel’ iz „Himalaya Herbalsa“, koji nam je nekoliko puta svima bio od velike pomoći u toku ekspedicije na Akonkagvu. Nakon dva sata, lagano sam počeo osjećati prste”, nastavlja Švabo.
Foto: wikimedia.org
Bez obzira na sve poteškoće i ružne stvari koje su se dogodile, kako kaže, bilo je pravo uživanje gledati tih 14 dana sve ljepote nacionalnog parka Akonkagve.
“Ljubazni Argentinci uveliko su nam olakšali ovu ekpediciju, a naravno, posebno naš vodič Emanuel Boča (Bocha). Nastojali smo da u razgovoru s drugim članovima ekspedicija prezentiramo ljepote naše BiH i šta ona nudi kako sportistima, tako i običnim turistima. Trudili smo se da budemo pravi ambasadori naše zemlje”, rekao je Jusko.
Pripreme od deset mjeseci
“Pripreme su trajale punih 10 mjeseci i uglavnom su realizovane na planinama u BiH uz pomoć i savjete Sarajevske škole alpinizma te iskusnih alpinista i visokogoraca Muhameda Gafića i Zehrudina Isakovića”, kaže Ismir.
Bitne tačke na usponu
Karakteristične tačke na usponu:
– 2.716 metara – Puento del Inka, selo iz kojeg se polazi na uspon.
– 2.850 metara – Horkones, ulaz u nacionalni park, mjesto na kom se čekiraju dozvole za uspon i odakle počinje odbrojavanje.
– 3.300 metara – Konfluensija, kamp na putu do baznog logora. Potrebna su 3-4 sata hoda od Horkonesa.
– 4.370 metara – Plaza de Mulas, bazni logor za uspon na Akonkagvu. Od Konfluensije se stiže za 8-10 sati.
– 5.042 metra – Kanada, logor I, ima mjesta za 10-15 šatora, izložen je vjetru.
– 5.434 metra – Nido de Kondores, logor II, veliki prevoj, veoma izložen vjetru s Tihog okeana.
– 5.933 metra – Berlin, logor III, postoje tri skloništa i mjesta za desetak šatora.
– 6.230 metara – Indepedensija, mjesto na severozapadnom grebenu Akonkagve na kom su ostaci skloništa.
– 6.600 metara – Kanaleta, kuloar nagiba do 40 stepeni, koji vodi pod sami vrh. Uspon njime nije tehnički težak, ali je veoma naporan.
– 6.962 metra – Akonkagva.
Autor: D. Zeba avaz.ba
