Foto: ewallpaperhub.com
Sanjao jednom neki čovjek da je umro.
Obreo se u jednoj velikoj prostoriji, a pored njega stajaše čovjek sav u bijelom, prijatno mu se smiješeći. Na sredini sobe nalazila se činija puna neke ukusne hrane od čijeg mu je mirisa potekla voda na usta. Oko stola su sjedjeli ljudi vidno izgladnjeli, upalih obraza i bolesnog izgleda. Imali su kašike sa veoma dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svu su mogli da zahvate hranu iz te velike posude, ali pošto je kašika bila duža od njihovih ruku, nisu uspijevali da hranu prinesu ustima. Ubrzo je počela svađa, komešanje i grčevita borba.
Čovjek se stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji: „Ovo mora da je pakao, kada imaju hranu, a ne mogu da je pojedu.“
“Da to je pakao, ali ti ne pripadaš ovdje, podji sa mnom.“
Ušli su u drugu prostoriju. U ovoj sobi stvari su bile iste kao i u prethodnoj. Ali, ovog puta su osobe bile dobro nahranjene i sretne, međusobno su razgovarale zadovoljno se smješkajući. Jedan od ljudi koji je sjedio za stolom svojom kašikom je nahranio čovjeka pored sebe, a ovaj sljedećeg, sve dok svi nisu bili siti i zadovoljni.
„Ovo je raj“, zaključio je usnuli čovjek. “Ovi su naučili hraniti jedni druge, dok su prvi mislili samo na sebe.”
„Ljudi koji pokušavaju da ostvare svoju sreću sebičnošću, ignorišući potrebe onih oko sebe završavaju u paklu. A oni koji žive po Božjim zakonima i pomažu drugima idu u raj.”
Izvor: duhoviti.com
