Danko Vasović četvrt vijeka tragao za istinom o Kurtu Valdhajmu
Iako već teško bolestan, tako reći na samrti, Branko Perovanović je 10. januara 1997. godine u Beogradu, pred suprugom i svoje dvoje djece, dao i potpisao izjavu Danku Vasoviću, u kojoj je razjasnio kako je i ko je napravio famozni falsifikat sa „brzojavkom“, koja je potom direktno pomogla Kurtu Valdhajmu da se, barem privremeno, izvuče i spasi od optužbi da je ratni zločinac, odnosno da u njegovoj biografiji postoje krvave stranice revnosnog nacističkog oficira.
Evo te izjave u cjelini:
„Teško me je obmanuo pukovnik Miletić (Antun, prim. B.S). Na sastanku sa Dankom Vasovićem kod mene u kući, u Bulevaru Revolucije 160, u januaru 1988. godine, tražio je da se objavi dokumenat o Valdhajmu u `Špiglu`, a koji on posjeduje u Arhivu oružanih snaga SFRJ. Ja sam pristao jer sam patriotski htio da pomognem da svijet sazna da je Kurt Valdhajm učestovao u masakru Srba u Potkozarju 1942. godine.
Danko Vasović sa tv voditeljem Čenerom i prijateljima u Njujorku
Nažalost, ispostavilo se da je dokumenat bio falsifikat. Tako je Miletić obmanuo ne samo nas, već je spasio ratnog zločinca koji je slao naše ljude u logore smrti i mnoge u Jasenovac. Tako je obmanut i cio svijet. Na žalost i sramotu našeg naroda i Beograđana, taj Miletić Antun, Hrvat inače, uživa sad u Beogradu bez da je ikada ikome odgovarao za teško zlodjelo prema žrtvama rata i prije svega prema srpskom narodu. Taj Miletić uživa u Beogradu i redovno prima visoku vojnu penziju, što je takođe posebna sramota.
Ovo sve dajem na znanje srpskom narodu, jer sudski organi nažalost još ništa nisu uradili da se utvrdi istina oko falsifikovanog telegrama koji je objavio časopis `Der Špigl`.
Ovu izjavu dao sam bolestan, u krevetu, u svom stanu u Bulevaru Revolucije 160, u prisustvi svoje familije kao i Danka Vasovića, novinara i pisca iz Beograda.
Valdhajm i šef sovjetske diplomatije Andrej Gromiko
P.S.
Mene je u vezi slučaja Valdhajm takođe teško razočarao i nekadašnji ministar spoljnih poslova Budimir Lončar. Mi smo imali, bar ja sam vjerovao, prijateljske odnose i ja sam vjerovao da je on Hrvat jugoslovenske orijentacije. Kako smo bili u bliskim odnosima, zamolio sam ga da mi da 1 do 2 dokumenta koji najviše optužuju Valdhajma. On je to mogao lako, ali, nažalost, teško me je obmanuo: rekao je da on ne može da se miješa u tu stvar.“
„Ja sam i dalje bez posla“, veli dalje Danko Vasović. „Manjo Vukotić, čelni čovjek `Večernjih novosti` se samo pred televizijskim kamerama pohvalio da je ispravio grešku i nepravdu prema meni, ali me nije vratio na posao. U međuvremenu sam radio šta sam stigao i šta sam mogao, tek da preživim. Srećom moja majka ima penziju, a u međuvremenu smo i dva puta prodavali stan – naravno, uvijek smo se iz većeg preseljavali u manji, da bi smo preživjeli i potkrpili dugove od te razlike u cijeni.
Uprkos svemu, ja sam ipak uspio da napravim taj film u kojem sam bio i autor i producent i reditelj. Kad bi se sve to što sam uradio mjerilo aršinima kojima se mjeri proizvodnja jednog sličnog filma (spada među desetak najdužih ikada napravljenih dokumentaraca), da sam plaćao sve ono što bi morao da plati neko drugi – autorska prava, 25 godina istraživačkog rada i sve drugo – to bi se mjerilo milionima.
Kurt Valdhajm sa Ronaldom Reganom koji će mu kasnije zabraniti ulazak u Ameriku
Ja sam, međutim, morao da platim samo posao snimatelja i montažera, a i to su mi pomogli moji prijatelji koji su uviđali koliko je važan taj posao kojim se ja bavim (uz sav rizik da ću se ogriješiti prema drugima, ovdje ću spomenuti samo Đorđa Antelja iz firme `Gemaks` i Petra Lugonju iz `Agrimesa`). Da ne ogriješim dušu, dobio sam i od države, od Ministarstva za kulturu, tačno 6.199,57 eura – navodim precizno kako se ne bi pomislilo da sam dobio neki silni novac, kakav, inače, dobijaju druge filmadžije za mnogo beznačajnije projekte.
Film je, dakle, gotov, ali porođajne muke i moje nevolje ne prestaju. Iako je prošle godine bio uvršten i najavljen u zvaničnom programu festivala u Njujorku, moj film je iznenada, bez objašnjenja, skinut sa repertoara. Na svečanom otvaranju festivala sve je bilo uredu. Najave, slikanje, veliko interesovanje za priču o nekadašnjem prvom čovjeku Ujedinjenih nacija i predsjedniku Austrije, koji je, kako se ispostavilo, bio ratni zločinac i imao veze čak i sa Jasenovcem, jednim od najvećih i najsvirepijih stratišta u Drugom svjetskom ratu, čovjeku koji je, uz ostalo, bio i agent KGB.
Sve to je, međutim, trajalo jedan dan, a onda je, kao grom iz vedra neba uslijedila odluka da se film izbaci iz programa.
Ja sam, naravno, zbog toga žestoko reagovao, žalio se medijima i kazao da je to prvorazredni skandal i da se to nikada nigdje nije desilo. Prozvao sam i pokrovitelja festivala, gradonačelnika Njujorka, inače Jevrejina, Majkla Blumberga. Postavio sam pitanje demokratije, slobode istraživanja, slobode javne riječi. Rekao sam: ako je ovo Njujork, centar svijeta, i ako ovo može ovdje da se desi, kažite mi gde je ta slobodna tačka na kugli zemaljskoj gdje će se slobodno progovoriti i čuti javna riječ, kako će i gdje biti otkrivene i neke druge skrivane i nepoznate istine.
Pored ostalih, žalio sam se i ljudima iz Svjetskog jevrejskog kongresa sa čijim sam izvršnim direktorom Ivanom Stajnbergom dugo sarađivao. Tako se, zahvaljujući galami koju sam podigao i snažnoj podršci medija koju sam dobio, taj skandal brzo pročuo. U pojedinim beogradskim listovima, `Pravdi` na primjer, osvanuli su naslovi tipa `Valdhajm u bunkeru`, a sve skupa je sigurno imalo snažnog uticaja na organizatore festivala, koji su se očigledno našli na velikoj muci.
Pukovnik profesor dr Miloje Pršić
Meni je nezvanično rečeno da je najava mog filma izazvala određene neprijatne reakcije i da je zbog toga procijenjeno da je najcjelishodnije skinuti ga sa repertoara. Nisu mi mnogo objašnjavali o kakvim se sve pritiscima radilo, ali sam doznao da su neke zemlje otvoreno zaprijetile da će bojkotovati festival ukoliko moj film bude prikazan.
Nije bilo teško pretpostaviti koga bi najviše mogao iritirati i pogoditi moj film, da su svakako u pitanju Austrijanci, Njemci i Hrvati. Organizatori su pred prijetnjom bojkotom odmah popustili i očigledno procijenili da je glupo zbog jednog filma nekog, u suštini, anonimnog autora, koji uz to još dolazi iz Srbije, rizikovati odnose sa tako važnim i moćnim državama.“
Zamijenio sam pukovnika Miletića
„Ta falsifikovana `brzojavka` je poslužila da se kompromituju svi stručni i ozbiljni ljudi koji su radili na prikupljanju dokaza o zločinačkoj prošlosti Kurta Valdhajma, pa dakako i novinar Danko Vasović“, kaže pukovnik, profesor dr Miloje Pršić. „Neko je očito osjetio da je Vajdhajm već pred stubom srama i smislio je i napravio jedan maestralan trik kojim ga je skinuo sa tog stuba, barem do kraja života. Pukovnik Antun Miletić je zbog toga smijenjen sa funkcije čelnog čovjeka Vojnoistorijskog arhiva i ja sam postavljen na njegovo mjesto, ali ja ne mogu da kažem da li je i u kojoj mjeri on `zaslužan` za taj falsifikat. Nesumnjivo je da je to bilo djelo nekog visprenog uma kojem zbog nečeg nije odgovaralo da se Valdhajm kompromituje. Ja sam sa Miletićem dugo sarađivao i moram reći da se on, pored ostalog, iako Hrvat, osmjelio da napiše knjigu o Jasenovcu, knjigu o ustaškim zločinima, odnosno da optuži svoje sunarodnike za genocid. Taj falsifikovani dokumenat jeste ponio oznake Vojnog arhiva, ali to ipak ne znači da je on tu i nastao i da je Miletić direktno kriv za to. Tehnologija je toliko napredovala da je veoma teško utvrditi gdje je takav falsifikat napravljen i ko je bio neposredni tvorac…“
Budo Simonović
(Sjutra: ZLOČINAC U KOŠULjI MIROTVORCA)
