Foto: pulsonline.rs
Vjerujete, sve bi bilo drugačije da tog 5. aprila 1955. godine, na moj peti rođendan, protivno svojoj volji, nisam stao na scenu niškog Narodnog pozorišta u predstavi „Sedam godina iščekivanja“ –prisjetio se svojih glumačkih početaka glumac Predrag Miki Manojlović, laureat nagrade za životno djelo „Dobričin prsten“ za 2012. godinu, u svojoj automonografiji „A ko si ti?“
Automonografija će biti predstavljena danas u 12 sati na sceni „Raša Plaović“ Narodnog pozorišta u Beogradu. Knjigu koja progovara o Mikijevom životu i delu, potkrepljenu sa 67 izabranih intervjua objavljenih od 1979. godine do prije dva mjeseca, od toga čak devet koje je dao za „Politiku“, potpisala su tri izdavača: Udruženje dramskih umetnika Srbije, „Službeni glasnik“ i „Vukotić media“.
Manojlovićevu posebnost, plemenitost glume, sjaj na sceni i u filmu, stil njegovog vremena, kulturu scenskog izražavanja „istraživali“ su u izdanju „A ko si ti?“ njegovi prijatelji i kolege: Jovan Ćirilov, Predrag Ejdus, Paolo Mađeli, Bogdan Diklić, Slobodan Unkovski, Mirjana Karanović, Haris Pašović, Egon Savin, Dušan Kovačević, Milan Vlajčić i drugi.
„Rođen u umjetničkoj porodici, okružen kao sin jedinac brižnom ljubavlju roditelja, takođe glumaca, neminovno se otisnuo u avanturu svijeta glume, koju je u sebi vjerovatno negde predosjetio, a kasnije ozbiljno i temeljno formirao. Miki posjeduje jednu specifičnu kreativnu inteligenciju i mudrost, satkan od nerva koji stalno treperi i kojim on oblikuje najfinije tonove i nijanse u vrlo složenim likovima koje je igrao“, rekao je Predrag Ejdus o svom kolegi Mikiju Manojloviću. „Nikada nisam saznao otkud našem Predragu Manojloviću nadimak Miki. To je neko znao još dok je bio klinac da će jednog dana taj mali biti zvijezda u nekom velikom bijelom svijetu i da će Predrag, to lijepo ali predugo ime, biti veoma teško za izgovor producentima i kolegama“, napomenuo je Ejdus.
U brojnim intervjuima koje je tokom proteklih decenija Predrag Miki Manojlović davao medijima, osvrnuo se na mnoge teme koje zadiru u našu svakodnevicu, od političkih do društveno-socijalnih trenutaka kroz koje smo prolazili.
U televizijskom intervjuu Nedeljom u dva na HRT-u, kaže da nije ni blesavi optimista niti glupi optimista, a na pitanje o pripadnosti masonskoj loži odgovorio je: “Nisam vam rekao da sam član, samo sam rekao ‘A da nisam, Vi me ne biste ni zvali’. Zato što ste morali”.
U jednom od svojim prvih intervjua koji je dao upravo za „Politiku“.Miki Manojlović je rekao: „Ko je iskoristio šansu, iskoristio je. Ja sam je imao ranije. Generacije sa Akademije ne izlaze spremne u mišljenju i pozorišnom opredeljenju, nemaju jasnu predstavu kakvo pozorište treba da bude i zato se posle razuđuju u raznim pozorištima. Zato se njihove priče završavaju u tavorenju u nekom pozorištu. Postoji i jedna prepreka. To je taj zanat, učenje i prilagođavanje u pronalaženju raznih tema u glumi. To je prva stvar koju čovjek mora da savlada u svome poslu. Mislim da sam uspio da istražim jedan dio sebe. Ali, taj proces još nije završen“.
U svojim analizama Manojlović gotovo da nije štedio nikoga – ni sebe, ni profesiju, ali ni političare. „Mislim da je sve politika. Mislim da živimo u politizovano vrijeme. Kažem da je sve politika. Moj život je politika i subjektivni dio mog života je politika, šta je teatar, isto je, onda, politika. Politika je kada kažeš da je paradajz mnogo poskupio. To je politika. Da je benzin poskupio. Automatski si politizovan, kad to kažeš, jer se i pitaš: Zašto, kako? Mislim da je dijeljenje političkog i apolitičkog teatra van svake logike“, rekao je jednom prilikom Manojlović.
Iza Predraga Manojlovića je izuzetna filmska i pozorišna karijera, a u knjizi „A ko si ti?“ saznali smo pojedinosti o njegovim filmskim i scenskim junacima, kojim scenskim bojama je bojio svoga Fausta, odnosno Marka u Kusturičinom filmu „Podzemlje“, na kojim principima je počivala njegova saradnja sa Slobodanom Unkovskim, Paolom Mađelijem, Rajkom Grlićem…
