Danko Vasović četvrt vijeka tragao za istinom o Kurtu Valdhajmu
„Pravi i potpuni šok je, ipak, uslijedio dan po objavljivanju izvještaja međunarodne komisije istoričara o Kurtu Valdhajmu“, sjeća se Danko Vasović „kad mi je kolega iz `Špigla` Ulrih Volklejn javio da je Kriminološki institut iz Štutgarta nepobitno utvrdio da je dokumenat, `brzojavka`, koju je u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu pronašao istoričar Dušan Plenča – falsifikat!
Originalan je i papir i pečat i potpis izvjesnog Dragojlova, ali je tekst otkucan na mašini češke proizvodnje koja se nije mogla naći u prodaji prije 1949, dakle sedam godina pošto se dogodila kozaračka tragedija na koju se telegram odnosi.
`Tanjug saznaje – glasila je prva vijest u večernjem dnevniku Televizije Beograd, u srijedu, 10. februara 1988. godine – da je komisija sastavljena od istoričara, arhivista i drugih eksperata koju su formirali nadležni jugoslovenski organi, došla do zaključka da ‘brzojavka’ koja se odnosi na ulogu Kurta Valdhajma u transportu zarobljenog naroda sa Kozare, nije autentičan dokumenat. Postoji osnovana sumnja da je riječ o falsifikatu. Tim povodom je Okružni javni tužilac u Beogradu stavio nadležnom sudu zahtjev za preduzimanje određenih istražnih radnji radi otkrivanja učinioca krivičnog djela falsifikata ovog arhivskog dokumenta.`
Naslovna strana „Å terna„ od 17. decembra 1987. godine
Teško je, naravno, opisati kako sam se osjećao poslije te vijesti koja je definitivno, iz temelja poljuljala sve ono što sam dvije godine radio i nesporno dokazivao. Shvatio sam da Valdhajm sigurno likuje i da će ovim sve optužbe na njegov račun biti stavljene pod znak pitanja, odnosno da se za sada izbavio iz kaljuge i da nema ništa od njegovog povlačenja i dovođenja na optuženičku klupu. Shvatio sam da su mi poturili kukavičje jaje, da je u pitanju majstorska obavještajna operacija spasavanja zločinca, tempirana u ključnom momentu afere, kad se očekivalo objelodanjivanje mišljenja komisije međunarodnih eksperata – vojnih istoričara, koja je trebalo da `presudi` Valdhajmu.
Za sva vremena sam, međutim, upamtio ono što mi je te noći, pošto je sa mnom saslušala ovu vijest, kazala moja majka.
`Treba da ostaneš miran, ko zna ko stoji iza ovoga!`
Faksimil falsifikovanog telegrama koji je unio zabunu i sumnju u cijelu aferu
Od tada do danas u toj rečenici nalazim oslonac, odatle izvire moja snaga i volja da istrajem u velikoj i neravnopravnoj borbi za istinu. To već odavno, gotovo od tog 10. februara 1988. godine nije moj `rat` protivu Kurta Valdhajma, već rat protiv zla i onih koji su na sve načine nastojali da to zlo sakriju.
Taj 10. februar 1988. godine mi je, ustvari, definitivno otvorio oči i konačno i do kraja sam shvatio svu ozbiljnost onih upozorenja Simona Vizentala i Vlade Dedijera – shvatio sam da sam se uhvatio u koštac sa državnim vjetrenjačama. Vrijeme će pokazati da je sve konce vukao Budimir Lončar u sprezi sa načelnikom Vojnoistorijskog arhiva pukovnikom Antunom Miletićem, a da su oni, ustvari, samo u djelo sprovodili državnu politiku i planove za spasavanje Valdhajma skovane na najvišem nivou.
Sve to je posebno postalo jasno kada je tadašnji predsjednik Savezne vlade Milka Planinc javno saopštila da Kurt Valdhajm i Kozara nisu u nadležnosti Jugoslavije već se moraju tretirati kao unutrašnjepolitičko pitanje Austrije…“
Kad su tako lako i jednostavno, jednom, u suštini, trivijalno prostom i providnom igrom sve optužbe na račun Valdhajma poljuljane i, bar za kratko, pale u vodu, hajka je krenula na Danka Vasovića, glavnog „lovca“ na ovog nacističkog zločinca. Tog trenutka on je postao meta, unutrašnji neprijatelj Jugoslavije, kojeg treba goniti i satrijeti njegovu tvrdoglavost i upornost, ohladiti mu usijanu glavu i okaniti ga od zauma da istinu istjera na čistinu:
„Prvo se“, sjeća se Vasović „u `Ekspresu` odmah pojavio feljton, optužba da sam ja zarad para i slave oklevetao šefa susjedne prijateljske države, što je po tadašnjim zakonima bilo strogo kažnjivo. U svemu mi je najkrivlje što mi niko od tih `kolega` ni iz `Ekspresa` ni iz drugih glasila koja su tih dana slično pisala i komentarisala moj `slučaj`, tada nije otvoreno i pošteno kazao da mora raditi to što radi, da radi po direktivama tajne policije i države, odnosno onih iz državnog aparata koji su bili ujarmljeni u akciju spasavanja Kurta Valdhajma. Riječju, bila je to jedna orkestrirana kampanja smišljena da se, prije svega, prikrije i zabašuri skandal sa državnim falsifikatom napravljenim da se spasi Valdhajm.
Naravno, i u mojim `Novostima` me mjesecima potom drže na ledu. Ne daju mi ništa da objavim. Od mene su za kratko vrijeme nakon objelodanjivanja skandala sa falsifikovanom `brzojavkom`, napravili bivšeg i bukvalno propalog novinara i krenuli da me unište i kao čovjeka.
Još prije toga, kad je trebalo da dobijem glavnu novinarsku nagradu za podvig godine, dali su je Jovanu Kesaru koji je, kako sam već rekao, prvi u `Novostima` objavio taj falsifikovani `brzojav`, dokument kojim je, kako se pokazalo, trebalo, ustvari, dezavuisati kompletnu moju priču o Kurtu Valdhajmu i, naravno, mene kao autora. Do danas sumnjam da je u sve to bio upleten i Kesarov brat koji je tada radio u saveznoj Udbi i koji je, kako sam vremenom saznao, aktivno sarađivao sa pukovnikom Antunom Miletićem, tvorcem tog falsifikata. Da li sam u pravu pokazaće epilog sudskog spora koji sam pokrenuo i koji još traje.
Pravda poslije 18 godina – Vasović (drugi s desna) sa dobitnicima nagrada „Novosti„ i urednik
Iako s nelagodom, zato što se radilo o meni, ja ipak presavijem tabak i Radničkom savjetu napišem prigovor na tu sramotnu odluku žirija za nagrade.
Pošto sam, očigledno, uvjerljivo i dokumentovano objasnio kako je došlo do objelodanjivanja afere, odnosno kakvu sam ulogu ja odigrao u svemu tome i kakvu su popularnost, zahvaljujući tome, stekle `Novosti`, Radnički savjet je, za veliko čudo, uvažio moj prigovor i zaključio da nagrada mora pripasti meni.
Nagrada mi, međutim, tada ipak nije uručena već će to tek osamnaest godina kasnije učiniti tadašnji glavni urednik `Večernjih novosti` Manojlo – Manjo Vukotić. On se javno pohvalio da `Novosti` imaju snage da i posle 18 godina isprave jednu očiglednu nepravdu, ali ipak nije do kraja održao obećanje – nije u `Novostima`, kao smo se dogovorili i kako je obećao, objavio feljton u kojem bi i čitaocima objasnio i opisao moje stradanje, zašto sam progonjen i šta sam sve preživio, odnosno zašto sam rehabilitovan posle 18 godina. Sve to se, dakle, nije desilo; Vukotić je očigledno protumačio da je dovoljno to što su na televiziji objavljene njegove riječi da sam ja rehabilitovan, iako, u suštini, niko ne zna ni kako ni zašto sam pao u nemilost i otkud rehabilitacija posle toliko godina.“
Kurt Valdhajm je imao razloga za osmijeh kad je saznao da je uspio falsifikat napravljen u Beogradu
Vizentalov komentar
„Taj izvještaj komisije istoričara, prije svega je apel na sve duhovne i progresivne snage da se još kritičkije okrenu protiv Valdhajma. Istovremeno, taj izvještaj je potvrdio i ono što sam ja već odavno znao – da nigde nije počinjeno toliko zločina nad civilnim stanovništvom koliko na Balkanu. Već zato Valdhajm je morao da raščisti sa svojom prošlošću, da se od svega distancira. On je, međutim, nastavio da govori neistinu, ili, pak, djelimičnu istinu“, kazao je Simon Vizental, komentarišući „stručno mišljenje“ o Valdhajmovoj ratnoj prošlosti i dodao da bi, ukoliko bi Valdhajm ostao na svom položaju „to bila prava katastrofa, prije svega za mladu generaciju.“
Poziv da podnese ostavku
U bezbroju svakovrsnih komentara i pritisaka na Valdhajma, posebno je odjeknula izjava Austrijanca Jozefa Hindelesa, potpredsjednika Udruženja socijalističkih pripadnika pokreta otpora, koji ga je početkom 1988. godine otvoreno pozvao da se povuče:
„Valdhajm je bio ne samo obaviješten već je i aktivno učestvovao u administrativnom pripremanju zločina. Nepojmljivo je da se Austrija 1988. godine prisjeća Hitlerovog anšlusa od prije 50 godina, a da je istovremeno Kurt Valdhajm šef države. Stoga bi on neodložno trebalo da podnese ostavku…“
Budo Simonović
(Sjutra: POKUŠALI SU DA ME LIKVIDIRAJU )
