Bisage, koje se čuvaju u kući Janišijevića, poslednja rukotvorina sedlara Ismeta
„Već sjutradan pošto su odoljeli jurišu ustanika na Pljevlja, Italijani su krenuli u odmazdu, a na nišanu su se našle porodice partizanskih boraca i aktivista, onih koji su im neskriveno pomagali“, kazuje dalje Radomir Matović. „Pored ostalih, i porodica Josifa Malovića, o čijem se junaštvu, o tome kako je pri jurišu na Pljevlja pobio cijelu italijansku posadu u električnoj centrali, već sjutradan pričalo.
Italijani su odmah spalili kuću Malovića u centru grada i njegove roditelje otjerali u internaciju, a njegovog dvogodišnjeg sina Zorana je sakrila prva komšinica, Dragica Šećerović, koja je imala vezu i uticaj na komandanta italijanske divizije, generala Espozita.
Do nas je, do moje majke Savke, iz partizanskog štaba istog dana doprla poruka da se Zoran Josifov po svaku cijenu mora izbaviti iz varoši, jer postoji opasnost da ga Italijani zarobe i potom ucjenjuju Josifa da se preda.
Ja ne znam da li je to lično dogovarala moja majka, ili ko drugi, tek taj zadatak je povjeren Biseri Hadžiosmanović, za koju se očito znalo da je sigurna i povjerljiva osoba. Kako je i ona, kao uostalom i sve muslimanke u Pljevljima u to doba, nosila feredžu i kretala se po varoši pokrivenog lica, i kako ih Italijani nijesu dirali i legitimisali, ona je u po bijela dana otišla do Šećerovića u centru varoši, uzela malog Zorana, sakrila ga ispod svog dugačkog zara i neopaženo donijela do nas u Ševare. Uveče, u gluvo doba noći, mislim drugog na treći decembar 1941, moja majka ga je iznijela iz grada i po karamluku odnijela u pet kilometara udaljene Vidre ispod Gosteča i tu ga predala Zlatani, supruzi Miloša Vojinovića – Bradonje, glasovitog komite, koji je stizao i do Gajete u Italiji, gdje je i upoznao i zaprosio Zlatanu, rodom od Vukotića, blisku rođaku italijanske kraljice Jelene Savojske, odnosno ćerke crnogorskog kralja Nikole.“
Motiv sa planine Ljubišnje – ljudi su se ovdje vazda utrkivali ko će imati ljepšeg i gizdavijeg konja
„Kako su mi pričali moj muž Mujo i djever Hasan“, sjeća se Mujova supruga Emira, koja sada živi u Mostaru „majka Bisera im je umrla nedugo pošto im je stradao otac Ismet. Stigle je posljedice i slomile ratne muke i bolesti, nevolje, glad i nemaštine, pa joj djeca ostala siročad i bez oca i bez majke, da se potucaju od nemila do nedraga i snalaze kako znaju, mogu i umiju. Djever Hasan je ubrzo stupio u pionirsku partizansku četu i tu ostao sve do završetka rata, a Mujo je obijao pragove prihvatilišta za beskućnike i domova za ratnu siročad. Neko vrijeme je proveo i u Sarajevu, u nekom tamošnjem sabirnom centru gdje ga je onda usvojio neki Slovenac. Prezivao se, ako sam dobro upamtila iz njegove priče, Volf, i, kako mi se čini, bio je rodom sa Bleda…“
Po kazivanju Emire Hadžiosmanović, ubrzo pošto se rat završio, Hasanov i Mujov ujak Aljko Alijagić je krenuo u potragu za sestrićima, odlučan da ih ne prepusti na milost i nemilost sudbine i ulice. Našao ih, doveo u svoj skromni dom, koji je svio u Mojkovcu, i sa suprugom Milicom (bila rodom od Vlahovića sa Babljaka kod Kolašina) uspio da im, koliko toliko, nadomjesti roditeljsku ljubav i pažnju i da ih, ipak, izvede i isporavi na tvrdu i sigurnu životnu stazu.
Amidža Zečević
Pojedini Pljevljaci u po glasa govorkaju da bi taj Meljačanin, kod kojeg je stradao Ismet sedlar, mogao možda biti Mileta Zečević, zvani Amidža. Da je to možda bila četnička osveta ovom prkosnom binjadžiji i nebojši, koji nije zarezivao ni cara ni ćesara. Niko, međutim, za to nije ponudio nijedan jedini dokaz, ali svi pouzdano znaju i ističu kako je Amidža Zečević cio rat čuvao i sačuvao svog prijatelja i ispisnika, muslimana Jusu Nurkovića, da to nije čak ni mnogo krio, ali četnici nikad nijesu smjeli udariti na njegovu Vrbu, tvrđavu Zečevića pod Ljubišnjom. Niko, izgleda nije želio da se zamjera ovom složnom bratstvu, a Mileta – Amidža, pored dva rođena brata Milana i Vlada, imao i šestoricu braće od stričeva – Iliju i Miliju, Petra i Milojicu i Obrada i Bogdana – sve visokih partijskih i vojnih rukovodilaca i prvoboraca u ratu, a i kasnije u poratnom periodu. Kako bilo, tek Jusa Nurković preživio rat, zaposlio se kao službenik u pljevaljskom sudu, oženio se potom, dobio dvoje djece, i nikad do kraja života nije zaboravio dobročinstvo Zečevića.
Budo Simonović
(Sjutra: OD NjEGA OSTAO ŠIROKI TRAG)
