Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
Priču o pogibiji Milice Janketić i ostalih upotpunio mi je Radomir Matović, osamdesetpetogodišnji Pljevljak, koji je kao dvanaestogodišnji dječak doživio sudbinu istovjetnu onoj koju je doživio Mišo Janketić. I njegova majka Savka je te satanske noći, 13. aprila 1944. godine, zajedno sa Milicom Janketić i još tri mlade žene iz Pljevalja, Milevom Žugić, Zorom Karamatijević i Ljubicom Stojkanović, bila žrtva četničkih koljača, popa Milorada Vukojičića, zvanog Maca i Boža Milića – Bjelice, s tim što je njena sudbina bila još tragičnija i strašnija, a zahvaljujući njenom stradanju, njenim ranama i mukama, kasnije se i doznalo šta je i kako zaista bilo.
Radomir Matović je, inače, nakon dugotrajnih provjera i istraživanja, 2002. godine objavio i knjigu „Svjedočastva jednog vremena“ u kojoj je, pored ostalog, opisao i to zlo proljeće, besudno doba u gradu pod Ljubišnjom u prvoj polovini 1944. godine, a pripremio je i još dva rukopisa u kojima je sve to još podrobnije opisao:
– Proljeće 1944. godine – kazuje Radomir Matović – bilo je onaj period kad se smrt strijeljanjem u Pljevljima smatrala prirodnom, nekom vrstom privilegije za žrtve, jer je u to vrijeme ovdje počinjeno više tako stravičnih i gnusnih zločina nedostojnih ljudskog bića da su se od njih stidjeli i osuđivali ih čak i sami okupatori, odnosno Njemci.
Plima narodnooslobodilačkog pokreta i njegovi svakodnevni uspjesi na svim frontovima, odnosno nezaustavljivo širenje slobodne teritorije, satjerali su u skučeni prostor Pljevalja, koji su pod kontrolom držali Njemci, sve one zlotvore i sluge okupatora, potalaušenu družinu koja je već ranije okrvavila ruke i osjećala skori poraz i strašni sud pred kojim se za krv moraju polagati računi.
Tačnije, većinu su činili ojađeni i zabrinuti ljudi, koji su se na ovaj ili onaj način, često i nevoljno, našli na ratnoj stranputici; koji su pokušavali nekako da se izbave, da pobjegnu od stvarnosti, od sramotne istine da su jeli okupatorski hljeb, nosili njegovo oružje i za njegov račun ratovali protiv braće.
Među njima je, međutim, bilo i okorelih, svirepih, surovih i bezobzirnih patoloških zločinaca, kojima je „pala krv na oči“ i koji se ni u toj bezizlaznoj situaciji nijesu mogli zaustaviti. Vjerovatno svjesni da je njihovo prošlo, da je blizu kraj i neminovni poraz njihovih moćnih zaštitnika, postali su još okrutniji i krvoločniji i svoj bijes su počeli da iskaljuju na nejači, prvenstveno nad ženama, onima za koje su znali da su bilo kako povezane sa narodnooslobodilačkim pokretom, ili im se na bilo koji drugi način zamjerile.
Bilo je to vrijeme strahovlade četničkih koljačkih grupa i pojedinaca, među kojima se po bezdušnosti i nemilosrđu, po krvoločnosti i zvjerstvima koja su činili, posebno ističu Božo Milić – Bjelica, pop Maca, Josif Babić, Vojislav Kovaljski, Mišo Radović, zvani Pendrek, Milan Jestrović… a sve pod vođstvom kapetana Radomana Railića, komandanta Mileševskog četničkog korpusa, i bivšeg žandarma Bogoljuba Irića, po prilici samozvanog „vojvode kamenogorskog“, rodom sa Jabuke, iz sela Vlaka, u kojem je krajem rata i likvidiran.
Bili su to monstruozni, hladnokrvni, cinični i neumoljivi zločinci, a Bjelica, Vukojičić i Babić kao da su se utrkivali ko će počiniti više zločina i ispoljiti više bestijalnosti u tome. U Pljevljima im je omiljeno sastajalište bilo hotel „Lovćen“. Ovi zlotvori i zloumnici su u njegovim „bajtama“, kako su zvali te tobožnje hotelske sobe, svakodnevno orgijali, pijančili i kockali se, ali i kovali paklene planove kome i kako da se osvete, kome da nanesu zlo, na kome da iskale bijes čak i zbog poraza u partiji karata.
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
