Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
Te godine sam krenuo u osnovnu školu, tu u Šahovićima.
Jednoga dana banuše u školu školski nadzornici, kako se to tada zvalo. Mihailo Lalić, već znani pisac, i pjesnik Junuz Međedović – meni se čini da je on u to vrijeme bio i neki visoki funkcioner u prosveti Crne Gore, možda čak i ministar ili barem zamjenik ministra.
Lalić pitao direktora škole i nastavnike ima li iko živ od porodice Radomira Janketića. Kažu mu oni: ima tu u školi jedan mali, njegov sin, đak trećeg razreda. Neko dođe i odvede me u zbornicu pred Mihaila. Kako sam se pojavio na vratima, on ustade. Gleda me. Gledam i ja njega. Svi ćute. On, vidim, zaustio, bi nešto da kaže, bi nešto da kaže… Onda priđe, pomilova me po glavi i žurno iziđe iz zbornice…
Tek poslije kad sam saznao da je i on bio s mojim ocem u kolašinskom četničkom zatvoru i potom u njemačkom konclogoru u Solunu, shvatio sam i razumio zašto je izašao iz zbornice i zašto nije mogao riječ da prozbori…
***
Negdje početkom 1947. godine – tada sam bio već u trećem razredu, u Šahoviće – ne znam da li su tada već bili dobili ime Tomaševo, kako se sada zovu po ovdašnjem narodnom heroju Tomašu Žižiću – dođe jedan vojni džip. Stade ispred škole. Jedan čovjek izađe i pravo k meni:
– Jesi li ti Cile?
Ja gledam u njega i ništa ne shvatam.
– Imaš li ti sestru? – pita on dalje i ne čeka da mu potvrdim da sam ja Cile.
– Nemam – pribrah se ja konačno.
– Nikad je nijesi imao? – uporno pita neznanac.
– Imao sam, ali je više nemam – odgovaram sve slobodnije i otresitije.
– A kako se zvala tvoja sestra?
– Milena – rekoh, a on me pomilova i sa osmjehom pogleda neke ljude koji su sjedjeli u džipu…
Otišli smo poslije kod moje strine Ive i taj joj je čovjek sve ispričao, ko je i šta je i šta ga je dovelo u Šahoviće.
Kazao da se zove Milivoje Milićević, da živi u Višegradu i drži mesaru. Onda i sve kako je bilo sa sestrom mi, kako je ubijena ta Jevrejka koja je vodila i kako je Milena dospjela u njegovu kuću…
Jednoga dana te 1947, malo prije nego što je došao u Šahoviće, Milivoje Milićević se vraćao vozom iz neke trgovine od Priboja, Rudog, odakle li – imao pun vagon stoke za mesaru. U kupeu, u kojem je sjedio, našla se i neka žena iz Pljevalja. Putovala vozom u Beograd kod sina. U neko doba počela priča o ratu i nekim događajima iz tog mučnog i nesrećnog vremena i ta Pljevljanka ispričala kako su njenu prijateljicu i školsku drugaricu Milicu Janketić zaklali četnici, da joj se ništa ne zna ni za muža Radomira, koji je odveden nekud u zarobljeništvo – da su imali i troje djece, da je jedno muško umrlo uz rat, drugo se negdje zlopati od nemila do nedraga, trećemu, ćerkici nesrećnoj, ne zna se ni groba ni mramora – dok je rat trajao odvela je nekud neka žena iz Pljevalja i tu joj se izgubio svaki trag…
Milivoje joj onda tu ispriča da ima i da podiže jedno tuđe žensko dijete, kaže i kako mu je došlo u kuću, i da po svemu sumnja da je dijete odnekud iz Crne Gore. Zna da kaže samo da ima brata Cila, da za mlijeko kaže da je varenika a za merdevine – stube, i sve zbori ijekavski…
Ta žena grakne: pa to je sigurno Milena Miličina!
Milićević se odmah potom malo raspitao i zaputio u Šahoviće da traži mene…
On je mojoj strini ispričao i kako je neki zlikovac, musliman iz zloglasne Handžar divizije – Vrana se prezivao i bio je, kako mi se čini, iz nekog mjesta tu između Pljevalja i Rudog – koga su uhvatili oznovci, izjavio na sudu da on nije učestvovao ni u kakvim zločinima prema pravoslavnom življu, već da su njemu četnici oteli ćerku Hajriju Vranu i da je doznao da se nalazi u Višegradu kod mesara Milivoja Milićevića. Zato mora i mene povesti u Višegrad kako bi na sudu dokazao da Vrana laže…
Povede mene Milićević u Višegrad i sastavi konačno sa sestrom. Sašije tu i njoj i meni fina odijelca od neke engleske uniforme – ličili smo jedno na drugo kao blizanci, i onda nas odvede na sud da demantuje priču i laži toga Vrane. Sudija je istog časa kad nas je vidio jedno pored drugog prekinuo suđenje, jer je sve bilo toliko očigledno…
Moja sestra sada živi u Novom Sadu. Ima finu porodicu i potomstvo, ali, nijesmo, nažalost, više tako često skupa. A dok smo bili, pa kad bih je ja nešto naljutio ona bi me izgrdila, izgrdila i na kraju kad više ne zna šta bi mi još rekla, kaže:
– Možda ja, zaista i nijesam tvoja sestra, možda sam ja stvarno Hajrija Vrana…
Nikad se, naravno, nijesam ljutio na nju, jer bih se uvijek, i u trenucima kad je za to, možda, i bilo nekog razloga, sjetio onih žutih cipela za koje sam je „prodao…“
***
U to vrijeme kad sam u Višegradu našao sestru Milenu, moj brat od strica Milorad Janketić bio je politički komesar u Priboju. Doveo me iz Višegrada, gdje sam završio treći tazred osnovne škole, kod sebe u Priboj, pa sam jedno vrijeme i tu učio. Zapamtio Milorad kako je njega prije rata školovao moj otac u Novom Sadu. A opet, moga oca, dok je studirao, pomagao i školovao Miloradov otac, a ja poslije preuzeo i školovao Miloradovog sina ovdje u Beogradu. Tako ti je to bilo kod nas…
Kad sam završio četiri razreda osnovne škole, Milorad me doveo u Beograd, gdje je on tada prekomandovan iz Priboja. Upisao me u gimnaziju. Poslije sam upisao studije književnosti, a onda Fakultet dramskih umjetnosti…
Kako su Janketići, moji preci, uglavnom naginjali vojničkom pozivu, ja sam, izgleda, umjetničku žicu naslijedio od majke Milice, jer su u njenoj familiji bili skloniji duhovnim zanimanjima. Moja majka je, recimo, veoma lijepo pjevala, posebno bosanske sevdalinke, pa sam taj dar, izgleda, i ja od nje naslijedio.
Ja sam, još kao osnovac, svoj prvi javni nastup imao upravo kao pjevač u Šahovićima. Učiteljica Vukica Stoimirović, jedna divna žena, rodom iz Kovina, iz Banata, organizovala je priredbu u Sekulinoj kafani u Šahovićima. Ta kafana je, pored ostalog, imala i jedan uređeni separe gdje su se iza plišane zavjese sklanjali budžovani koji su dolazili iz Bijelog Polja.
Kafana je imala malu, fino osvijetljenu binu. Učiteljica je nekako uočila i osjetila da ja imam nekog dara i sjećam se da sam, onako ošišan do glave zbog vaški, na nekom od tih prvih nastupa pjevao prelijepu sevdalinku „Vihor ružu niz polje tjeraše…“ A kako sam bio mali i oni iz zadnjih redova krcate prostrane kafane nijesu mogli da me vide, donijeli su na binu jedan astal i popeli me na njega, a stavili i jednu stolicu ispred mene da se držim da ne bih pao sa astala…
Na jednoj od tih priredbi u Sekulinoj kafani u Šahovićima, recitovao sam potresnu pjesmu „Na grobu svoje majke, siroče je bilo…“ Tom pjesmom sam ganuo i rasplakao sve prisutne, jer su, narvno, svi znali da sam siroče bez roditelja i posebno kako sam ostao bez majke…
Eto, tako ti je počela moja glumačka, umjetnička karijera… Poslije, i kad sam došao u Višegrad i tu završio treći razred, i ta učiteljica me „bacila u vatru“ i odredila da na nekoj priredbi u školi recitujem Šantićevu pjesmu „Ostajte ovdje…“ Bilo to u pauzi neke dvije folklorne tačke, da popunim program dok se članovi folklorne grupe presvuku i pripreme za novi nastup. Ja sam to znao i očekivao da će mi neko dati neki znak kad treba da završim, a kako se niko nije pojavljivao ja sam nastavio da recitujem i ponavljam stihove, sve dok me neko iza zavjese nije povukao i sklonio sa bine. Dopalo mi se i kako tada, evo do danas ne mogu i ne umijem da odem s pozornice…
***
I eto, sve tako do dana današnjeg…Valjalo se izboriti za život, a sve ove muke i danas živo i postojano traju u meni i svjestan sam da ću s njima i umrijeti, jer se to ne može izliječiti ni zaboraviti.
Ipak, život se može, uprkos svim tragedijama, učiniti mogućim. Ja sam, recimo u finom i skladnom braku već 45 godina, imam četvoro djece, troje unučadi… Nekad sam, možda, i ja pomišljao da je jedno dijete dovoljno, a sad sigurno znam da je i dvoje, troje, četvoro – malo!
Ustvari, kod mene je to bilo ovako: u onom poslijeratnom vremenu najponižavajućije je bilo biti ratno siroče. Imao sam neku stipendiju, u školi sam se hranio – mi ratna siročad smo imali doručak i ručak, pa su onda neki lagali da nijesu ratna siročad već da imaju oca ili majku.
Ja nijesam mogao, bio sam i bez oca i bez majke. I jednom kad sam se pobio s jednim i prvi put do kraja osjetio kako je to strašno biti sam, zakleo sam se: kad porastem, oženiću se i imaću četvoro djece! I sve moje ću „da vratim“ – i oca i majku, i brata Ratibora i strinu…
I tako i bi…
Dvoje starijih su oženjeni i udati. Od sina imam unuka, već je stasao momak, a od ćerke – dvoje. To je najveća radost moga života. Znaš, valjda stoga što sam doživio, što me snašlo u životu, ja sam bio nekako prazan, dugo nosio i osjećao prazninu koju čak ni djeca nijesu mogla da popune. Prosto mi se činilo da sam sakat, da ja ne umijem da volim. Meni su, međutim, moja unučad ispunila tu prazninu, izliječila me i ja sad umijem da volim…
***
O očevoj sudbini, šta je i kako s njim bilo, saznaću tek mnogo godina kasnije. On je dopao četnicima u ruke u Bobovu, negdje početkom 1943. godine. Opkolili ih tu i zarobili. Od 101 borca iz njegovog bataljona bilo, kako sam čuo, ostalo samo 17.
Sproveli ih u kolašinski zatvor. Pavle Đurišić mu tu nudio šta god hoće samo da pređe pod njegov barjak:
– Neću, Pavle, nema tog blaga za koje bih to učinio, ali te molim da mi daš nekoga ko će me odvesti do Šahovića da još jednom vidim familiju…
– Daješ li časnu riječ da ćeš se doveče vratiti? – pitao ga Đurišić.
– Dajem i održaću je i da me samog pustiš – odgovorio Radomir i Đurišić mu odmah dao onaj motor s prikolicom i vozača koji ga je odvezao do Šahovića. Tu nas vidio i uveče se, kako je i obećao, vratio u Kolašin – u logor…
Kako su Njemci u to vrijeme bili ogorčeni na četnike, razoružali su ih i zajedno sa zatvorenicima iz Kolašina potjerali u Solun, u logor Pavlos Melas.
Moj otac je bio osuđen i određen za strijeljanje na zloglasnoj Brezi, tu na periferiji varoši, ali ga toga jutra kad su banuli Njemci u Kolašin spasio Miljan Janketić iz Sjerogošta, kapetan kraljeve garde, desna ruka Pavla Đurišića. Bio grdosija od čovjeka, kažu da je bio visok dva metra i osam santimetara. On je moga oca, koji nije bio krupan, a uz to ga tamnica i ratne muke ispostili, sakrio pod svoj šinjel i preveo i sklonio među razoružane četnike…
Tragedija na Mateševu
Bilo je to 14. maja 1943. godine, u jeku Pete neprijateljske ofanzive. Njemci su iznenada upali u Kolašin, razoružali četnike i sve ih, izuzev Pavla Đurišića i još nekoliko četničkih glavešina, zajedno sa zatočenicima četničkog zatvora, potjerali prema Mateševu, kupeći usput i druge, pogotovu mlađe ljude, koji se nijesu na vrijeme sklonili ispred njemačke kaznene ekspedicije. Grupa zatvorenika je na Mateševu, na lugu kod pilane Đurovića, pokušala da bježi. Dvadesetak je uspjelo da umakne, a njih 14 je izginulo ili se potopilo u nabujaloj rijeci Drckoj. Potom je sam pokušao da pobjegne Ljubo Vuksanović, ali su i njega stigli njemački meci.
Njemci će sjutradan izvršiti i dodatnu odmazdu i postrijeljati još deset zatvorenika, uglavnom onih koji su imali okove na nogama, ili su, kako su im četnici prošpijali, bili osuđeni na smrt i čekali izvršenje kazne. Bilo je to stravično upozorenje da će tako ubuduće kazniti svaki pokušaj bjekstva i strijeljati deset za svakog koji pokuša ili uspije da pobjegne.
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
