Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
Toga dana, bila je nedjelja, majka dobila negdje jagnjeći but. Da li je to bilo neko redovno sledovanje ili joj onako neko dao, ne znam, tek ona krenula da nam spremi ručak. Uzela da samelje to meso eda bi nam duže potrajalo. Namontirala nekakav mlinčić za meso, biće da ga je posudila od nekoga. Ja joj pomažem, guram ono meso u mlin a ona okreće ručicu. Kako smo se zapričali, meni se nekako omakne prst za mesom i nož me dohvati. Ja vrisnuh, vrisnu i majka – izvukoh krvav prst, evo i danas imam ožiljak i kad god perem ruke ili kidam nokte, taj ožiljak me podsjeti na moju nesrećnu majku…
Ručak još nije bio gotov kad neko zalupa na vrata i u sobu rupiše dvojica s velikim bradama, šubarama i kokardama na njima. Jedan, dobro sam upamtio, mali, dežmekast, drugi krupan, čelom udara u nadvratnik. Onaj mali nosi jednu veliku pušku, kasnije su mi objasnili da je to bila nekakva „francuzica“, a onaj visoki jednu kratku, italijanski karabin s nožem.
Zbore strogo majci da mora s njima u komandu. Ona mirno, kao da je pozivaju na veselje, veli da ona neće i nema kud pobjeći, da je puste samo da završi ručak djeci, pa će sama doći.
Za čudo, oni pristadoše na to i odoše.
Majka nam pravila knedle sa mesom. Kad ručasmo, ona me odvede u drugu sobu i veli: Cile – tako me zvala otkad pamtim i taj mi nadimak ostao do danas – ti si, veli, sad veliki majkin dječak, ja ću sad da idem, možda se nikad više neću ni vratiti, a ti da čuvaš sestricu Milenu…
Tako meni zbori majka Milica, a imao sam tek pet godina i od tada do danas, evo je prošlo skoro sedamdeset i tri godine, kad god se sjetim majke u ušima mi odjeknu te njene riječi…
***
Spremi se. Došle tu neke komšinice, znaju kud je krenula, pa joj zbore da se ne udešava. Ona jok: odjenu se što je najljepše mogla, začešlja kosu, a bila je stvarno lijepa žena i imala predivnu bujnu kosu. Ode mirno kao na svadbu…
Nema je, nema je – ne vraća se. Sjutri dan, komšije nas nagovore i pošalju mene sa sestrom u komandu četničku, bila tu blizu, da pitamo za majku i molimo da je puste – možda će se zlotvori smilovati kad vide nejaku i uplakanu djecu.
Ispred štaba jedan doksat i tu stražar, ne može pored njega ptica proletjeti u uski dugački hodnik. Mi ga pitamo kroz suze za majku, a on breknu: mrš, mrš, gubite se paščadi komunistička odavde! Onda mene još i šutnu nogom u zadnjicu.
Mi se izmakli malo, tiho plačemo i gledamo kako neka žena riba hodnik i prosipa napolje kofe s vodom, a ta voda crvena. Nekim dječjim instiktom sam odmah posumnjao da bi to mogla biti krv moje majke i do danas me ništa nije razuvjerilo da to nije bilo istina…
Poslije se čulo da su tih dana poklali i pobili još osam mladih žena – sve pop Maca i Božo Bjelica sa njihovom družinom…
***
Po svemu što sam doznao od tada do danas, evo za više od 72 godine, moju majku je zaklao taj zloglasni pop Milorad Vukojičić, poznatiji po nadimku pop Maca, koji je dobio stoga što je ljude ubijao macom da ne bi trošio municiju (u knjizi „Prilog u krvi“, zborniku posvećenom Pljevaljskom srezu i događajima od 1941. do 1945. godine, objavljenom 1969. godine, doslovce piše: „JANKETIĆ V. MILICA, rođena 1914, Pljevlja, domaćica. Zaklana od četnika, 13. aprila 1944“, napomena B.S). Taj je svojeručno tu u Pljevljima, pored moje majke pobio još osam mladih žena. Pominje se štab u koji ih je dovodio i mučio, pominje mjesto Ševari, odnosno Rakite na periferiji Pljevalja, pominje raskrsnica Dajevića Han… Bilo kako i bilo gdje, tek taj zlotvor je na dušu uzeo živote osam mladih majki i djevojaka, a samo zato što su imale neku vezu sa partizanskim pokretom ili je neko rekao da imaju…
***
Moju majku su sahranili u zajedničkoj grobnici poginulih partizana i žrtava terora na onome brdu više hotela „Zelengora“ u Pljevljima. Onda su u onim zaumnim vremenima devedesetih godina prošlog vijeka bili nakanili da na dvadeset metara od tog spomenika podignu nekakvu „crkvu-pomirnicu“ i spomenik četnicima, a Milorada Vukojičića, popa Macu, proglasili su svecem i velikomučeničkom žrtvom komunističkog terora!
Eto dokle u ovom vremenu ide taj cinizam i to čudo – veli gnjevno Mišo Janketić. – Ja se u to nijesam miješao. Rekao sam: Pljevljaci dragi, to je vaša stvar, pa vi gledajte kako ćete i šta vam valja činiti. I eto, barem za sada, to sa crkvom i spomenikom četnicima na Stražici u Pljevljima se ipak nije ostvarilo. A moja majka i dan danas počiva tu gdje su je sahranili njeni saborci (u jednoj ranijoj izjavi povodom odluke Sinoda o kanonizaciji popa Mace i ostalih, Janketić je kazao i ovo: „To što je uradila SPC toliko je amoralan čin da neću da učestvujem u čitavoj ovoj stvari čak ni kao protivnik“, napomena B.S).
***
Moja sestra i ja smo poslije ostali u Pljevljima, tu kod te porodice Đenisijević. Tu u komšiluku je živio jedan trgovac, mađarski Jevrejin, sa ženom. Bila takođe Jevrejka. Zaboravio sam im, nažalost, imena, ali znam da je nekako u to vrijeme on umro i da je tome doprinijelo i savezničko bombardovanje Pljevalja.
Nijesu imali djece i njegova žena je odlučila da bježi iz Pljevalja. U Beograd ili možda baš u Budimpeštu – ne znam. Sve je rasprodala budzašto i počela da vreba priliku da krene iz Pljevalja. Usput je mene ubjeđivala da dopustim da povede sa sobom i moju Milenu. Nijesam živ dao, pamtio sam šta mi je majka rekla i kakav mi je amanet ostavila.
Jevrejka nije odustajala i uporno je pokušavala da me odobrovolji da pristanem. Jednog dana mi donese par finih žutih cipela. I danas ih pamtim kao da je to juče bilo. Kožne, duboke, sa tvrdim đonom, do pola se šnirale vezicama, a onda kopčama…
Teško je to sada i opisati i dočarati, šta su takve cipele u to vrijeme značile za mene skoro bosonogog. Zaslijepljen tom ljepotom i preokupiran cipelama, nijesam gotovo ni primijetio kad je Jevrejka otišla i povela moju Milenu. Shvatio sam tek poslije da sam ja, ustvari, prodao sestru za te žute cipele, ali je tada bilo prekasno…
Jevrejka se, kako se kasnije doznalo, s mojom sestrom negdje ukrcala u nekakav zlosrećni voz i nekako stigla do Dobruna kod Višegrada, ali ih tu mokrogorski četnici skinuli s voza i nju odmah zaklali čim su joj našli nekoliko dukata sakrivenih u duplom dnu od kofera. Kad su krenuli da ubiju i moju sestru, pritrči jedna djevojka, tu iz Dobruna bila, i otme im je iz ruku: nemojte, ne dam da ubijete ovo dijete grešno no mi ga dajte, imam brata u Višegradu koji nema djece, njemu ću da ga darujem…
– Jesi li ti iz četničke ili partizanske kuće? – pitali krvnici.
Ona kaže da su joj dva brata u četnicima. Kaže im i imena. Neko od četnika, valjda, potvrdi da zbori istinu i taj neki koji se tu nešto više pitao od ostalih, brekne:
– Eto ti gada toga šugavog i gubi mi se s očiju!
Ona odatle odvede moju Milenu svome bratu Milivoju Milićeviću u Višegrad.
***
Ja poslije ostanem još nekoliko mjeseci u Pljevljima kod tih Đenisijevića. Sam, tužan i čemeran, očajan što sam dopustio da mi sestru odvedu.
Preživio i savezničko bombardovanje. Neki čudni, dvotrupni američki i engleski avioni sijali smrt. Mi se jednog dana sklonili u podrum, u magazu bez prozora, bila tu sva Đorđijeva porodica, žena četvoro-petoro djece – upamtio sam, nažalost, samo imena sina Vlada i ćerke Dane – bomba grmnula na ćošak od kuće i zatrpalo nas u podrumu, dva dana i dvije noći nijesmo mogli nikud odatle…Tada sam shvatio da je glad ništa prema žeđi – te muke se i danas živo sjećam kad god vidim vodu…
Odatle se poslije preselimo u kuću nekih prijatelja porodice Đenisijević. Tu preko puta bila partizanska bolnica. Ja spavam zajedno sa Vladom, starijim sinom Đenisijevića, kad eto ti jednog jutra čovjeka na vrata. Partizan. Zreliji čovjek. Dobar dan! Dobar dan. Ima li kod vas, možda, to i to dijete, sin Radomira i Milice Janketić? Ima. Ja sam, veli, Vuksan Baltić, komšija i prijatelj Janketića iz Šahovića, čuo sam za svu njihovu tragediju pa eto došao da vidim to dijete…
Baltić poslije brže javio mojoj strini Ivi i ona odmah dođe po mene, preko planine, sa drugaricom Vidnom Lučić, ženom Tadiše Lučića, i Lucijom Rondović. Povela i konja kao da je znala da ja onako jadan, malen i iznemogao ne mogu dugo izdržati da pješačim…
Ta moja strina Iva je, ustvari, bila moja prava majka, jer sam ja jedva i zapamtio moju majku Milicu koja me rodila. Kad mi se rodila prva ćerka ja sam joj dao ime Iva po toj mojoj strini-majci, a tek kasnije, kad mi se rodila i druga ćerka dao sam joj ime majke Milice. Ta mi je žena poklonila ljubav majčinsku i to koliko u meni ima ljubavi i neke dobrote, to mi je podarila moja strina-majka Iva…
Nađe mene, tako, moja dobra strina, jadnoga, krastavog, šugavog, vašljivog, isprepadanog i sa stresovima i traumama. Kad me dovela u Šahoviće zadugo me budno čuvala jer sam skakao noću iz kreveta, vrištao u snu, budio se i pokušavo nekud da bježim.
Dugo nijesu mogle da mi se zamire inficirane kraste i rane od svraba, a mjesecima sam smrdio na neku mast sumpornu i gas, petrolej kojim su me mazali da bi mi istrijebili vaši.
Neobični hobi
Miša Janketić ima jedan zaista nesvakidašnji hobi: sakuplja svakovrsne noževe. Svojevremeno, prilikom jednog gostovanja u Francuskoj, sreo je i upoznao neku ženu, parapsihologa sa Sorbone. U neobaveznom razgovoru je spomenuo i svoj neobični hobi, što je nju iznenadilo i zainteresovalo. Počela je da ga ispituje, pored ostalog i da li je on, možda, u životu preživio neku traumu, nešto što bi moglo imati neke veze sa noževima. Kad joj je ispričao kakvu je sudbinu doživjela njegova majka, da on živi sa strašnim saznanjem da je ona zaklana, ta žena mu je kazala da to što on sakuplja noževe nije nikakav hobi već njegova podsvjesna želja da sve noževe na ovom svijetu sakupi i skloni daleko i od oka i od ruke, kako nikad niko više ne bi osjetio brid njihove oštrice na grlu. Miša Janketić zaista te neobične relikvije drži u kući, u fioci starinskog radnog stola, koju samo on može i umije otključati, a otvara je samo kad nabavi kakav novi „eksponat“.
Spomenik
Spomenik je ipak podignut, eno ga pred manastirom Mileševa i na njemu i sada, na veliku muku potomaka njihovih žrtava, blistaju i imena „velikomučenika i svetaca“ popa Mace i još nekoliko njegove „braće u Hristu“, koji su ocrnili obraz, okrvavili ruke i petrahilj u pljevaljskom kraju, a isti takav spomenik je podignut i kod crkve na Jabuci, na sredokraći puta Pljevlja – Prijepolje.
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
