Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
Ljubica Milanova Stojkanović bila je najmlađa i jedina neudata od pet žena iz Pljevalja koje su se početkom aprila 1944. godine našle u privatnoj apsani četničkih dželata, popa Mace, Boža Bjelice, Voja Kovaljskog, Josifa Babića i ostalih. Kako u svojoj knjizi „Olovka i puška“, posvećenoj profesorima i đacima pljevaljske gimnazije, učesnicima „oslobodilačkih buna i ratova od 1903. do 1945. godine“, piše Radovan Vujadinović, Ljubica Stojkanović je, pošto je maturirala 1933. godine, upisala matematiku na Beogradskom univerzitetu.
Po izbijanju rata i nakon okupacije Jugoslavije, ubijeđena ljevičarka i otvoreni simpatizer Komunističke partije Jugoslavije, bježi iz razorenog Beograda i dolazi u rodna Pljevlja gdje nastavlja da pomaže narodnooslobodilački pokret i aktivno učestvuje u pripremama ustanka. Sve vrijeme, do tragične smrti, ostala je, međutim, u Pljevljima i u neosvojivoj, prvo italijansko-četničkoj, a od jeseni 1943. godine i nemačko-četničkoj tvrđavi, bila pouzdani oslonac NOP-a, posebno Treće proleterske sandžačke brigade, u kojoj je bilo mnogo njenih školskih drugova, saboraca i sapatnika sa beogradskih kaldrma iz predratnih studentskih i radničkih demonstracija i protesta.
Nije to, naravno, moglo ostati nezapaženo i skriveno, pogotovu od polovine 1943. godine kada su se, nakon Sutjeske, u Pljevljima, odnosno pod četničkim barjakom, pojavili dezerteri iz te partizanske jedinice, Božo Milić – Bjelica, zamjenik komandira čete i posebno Vojo Kovaljski, komesar čete u Trećoj proleterskoj.
„Božo Bjelica i Vojo Kovaljski – piše Radomir Matović u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Hladnokrvni ubica Božo Milić – Bjelica“ – dok su bili u partizanima, znali su da aktivisti iz grada šalju pokretu izvještaje o događajima u gradu, rasporedu snaga i namjerama okupatora kao i o ponašanju pojedinaca u službi okupatora. Nijesu znali sve izvršioce, ali su one za koje su znali, uz neograničeno ovlašćenje Irića i Stojića (riječ je o Bogoljubu Iriću i Diku Stojiću, u to vrijeme, po svoj prilici, glavnokomandujućim četničkim perjanicama u Pljevljima, napomena B.S) hapsili. Upadali su u te veze i onda bi likvidacije vršili Božo i Maca…“
Bjelica i Kovaljski su, dakle, nema nikakve sumnje, pouzdano znali čime se bavi i kakvu ulogu u Pljevljima ima Ljubica Stojkanović, a po svemu sudeći i ona je dobro znala šta joj se priprema i kakva je sudbina čeka mnogo prije nego što su dželati zakucali na njena vrata.
To je potpuno jasno iz zapisa jednog Ljubičinog školskog druga, koji je znatno ranije od Milića i Kovaljskog, i pod sasvim drugim okolnostima „promijenio kapu“ i stao u četnički stroj (ne spominjem mu ime jer više nije među živima, a ni njegovi zapisi još nijesu objavljeni), ali je do kraja rata uspijevao da se varaka i čuva da se ne ogriješi i ne „proslavi“ zlodjelima.
U toj opširnoj ispovijednoj priči o svojoj ratnoj golgoti, on je, kao neposredni svjedok i pismen čovjek ostavio obilje podataka o stanju u Pljevljima u periodu četničke strahovlade, kad su, izgleda, i na njega gledali s podozrenjem i sumnjom da u njemu tinja pritajeni simpatizer partizana. Pored ostalog, opisao je i svoj susret i razgovor sa Ljubicom Stojkanović, koji dan prije nego što su na njen prag banuli „crni konjanici“:
„U Pljevljima su – kaže on – glavnu četničku vlast predstavljali Bogoljub Irić, bivši žandarmerijski narednik i Diko Stojić, bivši učitelj sa Ilina Brda. Tu su još bili Vuko Lacman, Filip Vojinović i Momčilo Petrović sa Kosanice, ali nijesam znao koliko su imali udjela u toj vlasti. Tu su bili i čuveni Božo Bjelica, Vojo Kovaljski, pop Vukojičić, zvani Maca…“
On tvrdi da se po dolasku u Pljevlja 1944. godine potpuno pasivizirao, da je rijetko izlazio iz iznajmljene sobice i kontaktirao sa bilo kim. Jednog dana, početkom aprila, stigla mu je poruka od školske drugarice Ljubice Stojkanović, koju nije vidio niti o njoj išta čuo od 1933. godine kada su zajedno maturirali u pljevaljskoj gimnaziji. Pozvala ga je da dođe kod nje kući „ako hoće i ako smije“.
Već sjutradan popodne on se zaputio ka kući Stojkanovića, koja se nalazila blizu stare zgrade gimnazije, začuđen otkud Ljubica u pljevaljskom paklu, zašto ga zove i posebno zašto je naglasila da dođe „ako smije“. Dodatno ga je zbunila i začudila kad mu je na pragu kazala da nije vjerovala da će doći:
„Bijaše se mnogo izmijenila od maturskog doba – piše on – skoro ostarila, pa joj se i lice naboralo, osim što su oči ostale sa onim posebnim sjajem koje su pri susretu prve privlačile pažnju i skretale je sa svega ostalog kod nje…“
Ispričala mu je da zna sve o njemu: da je, pored ostalog, bio komandir partizanske čete, da su mu Italijani preko muslimanske milicije uhapsili dva brata kao taoce i tražili da se on preda, ili da će oni biti strijeljani, da mu je vojvoda Nikola Bojović spasio braću od strijeljanja i da je on zato napustio partizane i stupio u četnike, ali i da je potom spasavao i pomagao ljudima gdje god je i koliko god je mogao…
Odgovorio joj je da je sve to tačno, da se ne kaje što je tako postupio, iako Nikola Bojović to nije tražio od njega, da bi tako ponovo postupio kad bi se našao u istoj situaciji da život braće zavisi od njega, iako će, možda, sve to nekad „skupo platiti i biti obilježen žigom srama i izdaje… jer malo ljudi zna kakvo blaženstvo u duši nastane kada nekoga spasiš iz nevolje: danas, a i odranije, mnogo se više cijene oni koji uzimaju glave ili živote od onih koji ih spasavaju…“
„Bože, kako svi patimo!“ – odgovorila je na to Ljubica, a potom mu kazala da ga je pozvala samo da bi se pozdravila s njim kao sa starim drugom, jer je željela da se pozdravi još sa nekim osim sa svojima iz kuće, da pored njih još neko zna kakva je sudbina zadesila. Onda mu je potom mirno i potpuno pribrano ispričala šta je čeka:
– Ja sam osuđena na smrt od četnika u Pljevljima i čekam samo da se pojave Maca, Kovaljski i Bjelica da me odvedu, da rade sa mnom Bog zna šta i najzad da me zakolju kao živinče… Oni su saznali za moju vezu sa partizanima, pa su me pustili da ja tu vezu održavam, dok su nekoliko puta uspjeli da dođu do mojih pismenih izvještaja. Ja to nijesam znala, dok me nijesu jedne noći odveli na saslušanje i pokazali mi moje rukom pisane izvještaje. Ne znam kako su došli do tih izvještaja, jer sam ih ja ostavljala na određenom mjestu gore u Boriće na Golubinji, a odatle ih je nosio meni nepoznati kurir do veze. Ne znam ni da li su ti izvještaji dolazili do veze i kako je sve izvedeno. Nije me niko od veze upozoravao na opasnost, a dobijala sam i nova pitanja sve dok su me poveli na saslušanje. Nijesam se imala čim braniti i sve sam priznala, a kao razlog za tu moju vezu navela sam moju odanost i uvjerenost da je komunizam najbolji ljudski poredak, pa sam zato bila spremna i život da dam… Daćeš ga prije dolaska komunističkog poretka, reče hladnokrvno jedan od trojice prisutnih. Nijesam poznavala nijednog, a čini mi se da je glavni ispitivač bio intelektualac (Radomir Matović tvrdi da je na osnovu nekih drugih ličnih saznanja i dokumenata utvrdio da su Ljubicu Stojkanović na tom prvom saslušanju isleđivali Momčilo Petrović i Filip Vojinović i da je Ljubičin bratanić, pokojni Prvoslav Stojkanović, posebno bio kivan Iriću i Kovaljskom, napomena,B.S). Nijesu me maltretirali fizički niti su me psovali. Onaj glavni ispitivač na kraju reče:
– I ja sam bio u tvojoj zabludi, ali sam se na vrijeme osvijestio i tako sam izbjegao ovo što tebe čeka nesrećna djevojko (po ovome bi se reklo da su u pitanju možda mogli biti Vojo Kovaljski ili Božo Milić – Bjelica kao dezerteri iz partizanskih redova, napomena, B.S).“
Potresen i ošamućen tom bolnom ispoviješću, autor ovog zapisa je pitao Ljubicu da li on može nešto učiniti za njen spas:
„Ne možeš, ali mi je sada lakše dočekati ono što će biti“ – odgovorila Ljubica sa tužnim osmijehom na licu, zabrinuta i za njega, jer je znala da njeni dželati preže i motre ko dolazi i svraća u njenu kuću:
„Bojim se i za tebe i jedva čekam da svane da bih saznala jesi li se vratio u stan, ako noćas ne izvrše ono što namjeravaju prema meni – dodala je prateći ga uveče iz kuće.
Autor ovog zapisa dodaje da je nekoliko dana kasnije od gazdarice kod koje je stanovao doznao da je Ljubica odvedena jedne noći i da se potom nije vratila kući. Poslije se, kaže, za nju raspitivao preko već pominjanog Filipa Vojinovića, a ovaj mu kazao da je nju uhapsio Gestapo, što je kod njega izazvalo veliko uznemirenje i strah – da bi i on mogao dospjeti u njemački zatvor ako saznaju da je koji dan prije hapšenja bio u posjeti kod Stojkanovićke. Strah i strepnja su trajali dva mjeseca, sve dok je definitivno saznao da su nju ipak odveli pop Maca i Kovaljski „što je – kako veli – značilo da su oni i izvršili ono što je Ljubica očekivala, jer je nestala zauvijek“.
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
