Danko Vasović četvrt vijeka tragao za istinom o Kurtu Valdhajmu
„Moje šikaniranje u `Novostima` krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina“, veli dalje Danko Vasović „nije me, ipak, pokolebalo niti prisililo da odustanem i od svega dignem ruke, da se batalim istrage o `zaslugama` Kurta Valdhajma i krvavim tragovima koje je tokom Drugog svjetskog rata ostavio na tlu Jugoslavije.
Jednog dana, dobro sam upamtio, bilo je to 5. decembra 1991. godine, zove me Vuk Brajović, sin Radeta Brajovića, da idemo da igramo košarku. Sreli se u redakciji, on se kao slučajno zadesio kod tate. Nikada ranije me nije zvao niti smo mi bili neki drugovi, ali je on očigledno znao šta ja volim, da poziv na košarku jednostavno ne mogu da odbijem.
Bilo je, sjećam se, neko hladno vrijeme, rat bukti, gori Vukovar. Idemo Makedonskom ulicom i ja vidim na asfaltu jednog zgaženog goluba. Čuo sam i znao da je to rđav znak, da će mi to biti loš dan, ali sam svejedno produžio. Dođemo u halu, skinemo se, hoćemo da igramo ono: tri na tri. Vidim tu još nekoliko momaka. Pitam Brajovića ko će nam biti treći. On mi kaže da ćemo uzeti nekoga od tih momaka i predloži mi da ja odaberem. Ma, mislim se, kako ja da ga odaberem kad nemam pojma ni ko su momci, ni kako igraju košarku, a on je svaki dan sa njima. Brajović mi reče da su to neki Čileanci i ja odabrah jednog visokog, nešto mi se učini prirodno da za košarku bude visok.
Tek što smo počeli, već u prvoj akciji, taj sunu na mene: kako to igraš, nemoj tako da ideš na mene!
Za čas se stvori svađa, pojavi se i neki čovek koji je tu nešto bio zadužen za red – poslije sam saznao da je to bio neki Rus, Bondarov se, čini mi se, zvao. Kaže: ovdje nema svađe.
`Ja uopšte ne znam šta hoće ovaj čovek, prvi put ga vidim`, objašnjavam mu ja.
U jeku raspre, u jednom trenutku sam primijetio da je tome koji je nasrnuo na mene jedan od onih momaka iz njegovog društva dodao nešto. Kako je to bilo ratno vrijeme, prvo sam posumnjao na pištolj ili eventualno nož, a posle se ispostavilo da je u pitanju bio neki tvrdi predmet, možda metalni boks.
Danko Vasović u Londonu 1987. godine u jeku afere Valdhajm
I dok nas je taj Rus nešto kao bajagi razvađao i mene zadržavao, onaj je odjednom skočio i krenuo nekako malo s leđa na mene. Nije me iznenadio, reagovao sam, srećom, munjevito i izbjegao njegov direktni udarac u sljepoočnicu od kojeg bih nesumnjivo na mjestu bio mrtav ili bi me u najboljem slučaju osakatio i ostavio bez oka. Uspio je samo malo da me okrzne po jagodici, ali je i to imalo za posljedicu ozbiljnu povredu, polomljenu jagodičnu kost, odnosno povredu poda orbite desnog oka, što je podrazumijevalo rizičnu hiruršku intervenciju – trebalo je sačuvati oko. Gotovo dvije nedjelje sam zbog toga ostao u bolnici, na Vojnomedicinskoj akademiji.
Učinilo mi se da je taj Čileanac, a u pitanju je, kako će se ispostaviti, bio neki registrovani hitmen, profesionalni karatista, plaćenik sa debelim dosijeom u policiji, ostao skamenjen kako sam uspio da izbjegnem njegov udarac i ostanem na nogama.
Kako je VMA po službenoj dužnosti obavijestila policiju o mojoj povredi, iste večeri su kod mene došla dva policajca da me ispitaju šta se desilo. Sve sam im kazao, istakao da sam novinar a ne kriminalac, i zatražio da pomno ispitaju o čemu se radi pošto je u pitanju strani državljanin, kojeg i ne poznajem niti sam sa njim ikada imao ikakvog sukoba. Obećali su mi da će učiniti sve da se ta stvar istjera na čistac, da će sutradan ponovo doći dvojica njihovih kolega na razgovor.
Niti su dolazili, niti sam ja po izlasku iz bolnice u nadležnoj policijskoj stanici na Paliluli našao ikakvog traga o tom incidentu. O svemu pojma nisu imali – tako su mi barem kazali – ni u gradskom SUP-u gdje je tada glavni čovjek bio Rade Marković.
A da sve bude teže i čudovišnije postarali su se u mojoj redakciji, u `Večernjim novostima`. Umjesto da neko dođe i posjeti me u bolnici, da vidi i raspita šta mi se desilo, ja 15. januara 1992. godine, dakle tek što sam izašao iz bolnice i još bio na bolovanju, dobijam otkaz!
Prošla su potom još tri mjeseca mog traganja za čovjekom koji je, u to sam sada apsolutno siguran, kanio da me ubije, a stoga što me nikada u životu, da ja znam, ranije nije vidio, to je očigledno pokušao po nečijem nagovoru, za nečiji mračni i podmukli interes.
Tajna ubistva policijskog inspektora Dragana Radišića još nije odgonentnuta
Onda sam nekako uspio da doprem do Rada Markovića, kako rekoh tadašnjeg šefa gradske policije, i sve mu ispričam. Otvoreno sam mu rekao da sumnjam da je neko te noći pokušao da me likvidira (našem razgovoru je, inače, sve vrijeme prisustvovao i Marko Nicović).
Kako je obećao Marković, već sjutradan mi se javio inspektor Dragan Radišić koji se, na moje veliko iznenađenje, zaista svojski založio da istjera na čistinu šta se, kako i zašto desilo te decembarske noći u sportskoj hali, odnosno da otkrije i ruci pravde privede napadača. Bio sam prosto zadivljen profesionalnošću i strpljenjem tog čovjeka, koji mi je satima pokazivao nebrojene fotografije registrovanih kriminalaca i drugih koji su mogli da me napadnu i povrijede sve dok ja nisam upro prstom i prepoznao stvarnog siledžiju – tog famoznog Čileanca.
Proći će potom mjeseci i mjeseci čekanja pravde sve dok jednog jutra nisam čuo da je inspektor Radišić ubijen – izrešetan je na kućnom pragu u klasičnoj sačekuši, a da niko ni do danas nije utvrdio zašto je, po čijem nalogu i iz kojih razloga ubijen taj vrijedni, pošteni i uporni čovjek, da li je to on, možda, baš u mom slučaju dirnuo u neki opaki osinjak i svoju znatiželju i profesionalnost glavom platio.
A kad su onda uslijedila tri bezuspješna sudska ročišta na kojima se nije pojavio ni optuženi, ni državni tužilac, ni svjedoci, čak ni moj advokat – na jednom ročištu čak ni sudija – ja sam shvatio da je u pitanju ćoravi posao i da se ova pravda ne može zadovoljiti. Zato sam početkom 1993. godine, po savjetu nekih prijatelja, prvenstveno mog druga, Andrijevčanina Draška Dragovića, zatim Nikšićanina Zlatka Radonjića i još nekih, digao sidra i otišao u inostranstvo. Tačnije, kolega Vuk Jovanović me prosto uzeo za ruku i kaže: hajde, druže, moramo da idemo i sklonimo se odavde ako misliš da ostaneš živ…
Odveo me u Italiju za koju tada nije trebala viza.
Danko Vasović sa italijanskim pjesnikom Danteom Mafijom tokom „izgnanstva„ u Italiji
Sklonio sam se tako ispred lavine jer sem već opisanog pokušaja moje likvidacije bilo je još nekoliko provokacija i napada od kojih je bio najozbiljniji jedan na Banovom Brdu kad sam pukim slučajem i samo zahvaljujući velikoj opreznosti izbegao dva automobila koji su jurili da me pokose.“
„Redni broj smrti“
Dan po objavljivanju izvještaja međunarodne komisije istoričara i svojevrsne „abolicije“ Kurta Valdhajma, „Borba“ je objavila specijalno izdanje pod naslovom „Redni broj smrti“ u kojem istoričar Dragoje Lukić i novinar Jovan Kesar na 56 strana objavljuju potresna svjedočanstva o kozaračkoj tragediji. Pored ostalog, prvi put je objavljen potpuni spisak 11.219 ubijene kozaračke djece (nesporno je, inače, dokazano da je tokom ofanzive na Kozari zarobljeno i u koncentracione logore odvedeno 23.858 djece od kojih je gotovo polovina, tačno 11.219, imalo između šest i sedam godina; od njih je 5.683 umoreno u Jasenovcu, oko 600 u Sisku, 304 u Jastrebarskom, 234 u Zemunu…) Uz to, više od dvije stotine fotografija i dokumenata, brojne izjave i svjedočenja preživjelih, govore o kakvim se stravičnim, monstruoznim zločinima radilo:
„Željeli smo da pokažemo šta se dogodilo na Kozari pa neka ljudi vide zašto je odlikovan Valdhajm“, prokomentarisao je jedan od autora publikacije, novinar Jovan Kesar.
Sve to, ipak, nije mnogo pomoglo novinaru Danku Vasoviću na kojeg je, nakon objavljivanja onog podmetnutog, falsifikovanog dokumenta krenula i ala i vrana i slučaj Valdhajm potpuno stavljen u drugi plan.
Budo Simonović
(Sjutra: BIO JE I RUSKI ŠPIJUN )
