Pivljanka Petruša Ušćumlić (1891-1918) je prva Crnogorka koja je učestvovala na svjetskom „vašaru ljepote“ 1907. godine u Londonu
Imali su Crnogorci zvanične titule, takoreći, za svakoga, osim za ljepotice, ali su ih, ipak, narodski titulisali Banicom i time izdvajali od „običnih“ domodržnica. Bogataje i narodna književnost zapisima o znamenitim Crnogorkama, pa i o „najljepšim u svom vremenu“, pri čemuje bilo i „svojatanja“, jer su svi željeli da „dokažu“ kakoje ljepoticu dalo baš njihovo selo ili varoš. U tome se, kao u svemu kod nas, i nadgornjavalo, ali niko nije osporio daje Pivljanka Petruša Ušćumlić (1891-1918) prva Crnogorka kojaje učestvovala na svjetskom „vašaru ljepote“ 1907. godine u Londonu.
Po knjaževom izboru
Najljepšu Crnogorku nije izabrao nikakav žiri, kao danas, nego je to učinio lično knjaz Nikola, koji je znao da za međunarodnu afirmaciju male kneževine nije dovoljna samo slava svijetlog oružja, pa je, pored „žive“ diplomatske aktivnosti, koristio svaku priliku da predstavnici Crne Gore učestvuju na raznim skupovima u evropskim metropolama. Nije se, po narodnom predanju, dvoumio ni da ih pošalje na evropski vašar ljepote.
Prema jednoj verziji, knjaz je prvo namjeravao da u London pošalje jednu od kćerki, ali je od toga odustao iz bojazni da mu ne zamjere Crnogorci ili, još gore, Evropejci. Zato je „mobilisao“ serdare, vojvode i plemenske kapetane da pronađu dvoje najglednijih čeljadi, koji će ljepotom i stasom dostojno Crnu Goru predstaviti evropskoj sviti na londonskom vašaru.
Nije poznato ko je sve za to preporučivan knjazu, ali se zna da je izbor pao na „vilu“ iz pivskog sela Gornji Unač, Petrušu Petriju Stevanovu Ušćumlić i golijskog momčinu Mašana Gašova Ćupića, iz Presjeke kod Nikšića, koji su odgovarali tadašnjem poimanju ljepote: visok i kršan momak, a đevojka vitkog stasa, bujne kose i pravilnih crta lica, dok se i za muško i žensko posebno cijenilo otmeno držanje i oficirski hod.
Zapregom do broda
Te nepisane kriterijume je ispunjavala stasita Pivljanka, ali njena majka Jovana odiva Gezovića iz nikšićke Prage, ma koliko joj godila glasovitost kćerke, nije mogla pojmiti da šesnaestogodišnja đevojka bez ikoga svoga ide u daleku Englesku. O tome je 1966. godine u „Ilustrovanoj politici“ poznati nikšićki novinar Vlado Mićunović zapisao sjećanje njene sestre Savete Perović: „Kad je kralj uputio poruku mojoj majci da sprema Petriju na put u Englesku, ona se obratila čuvenom junaku i bliskom prijatelju naše kuće vojvodi Lazaru Sočici, jer je to u mnogo čemu odudaralo od tadašnjih crnogorskih patrijarhalnih pogleda. To je bilo nečuveno da devojka sama ide u beli svet… Saznavši da je to kraljeva želja, vojvoda Sočica je savetovao Petrijinoj majci da posluša, pa se Petrija poštanskom zapregom odvezla na Cetinje…“
Prvu mis Crne Gore bez lente i njenog „pratioca“ Mašana Ćupića knjaz Nikola i knjeginja Milena na daleki put su opremili poštanskom zapregom do Kotora, a odatle brodom, koji je za mlade gorštake već bio nepoznat svijet.
Odbila engleskog lorda
Kada su, sa predstavnicima evropskih zemalja, stasiti Mašan i Petruša u raskošnoj crnogorskoj nošnji defilovali londonskim trgom brojni posmatrači „velikog vašara ljepote“ pozdravljali su gromoglasnim aplauzom.
Iako je romantična Petrija, zaista, bila izuzetno lepa, jasno je da ona na londonskom „vašaru lepote“ nije imala mnogo izgleda da pobedi u jakoj konkurenciji ostalih devojaka, čija je lepota bila bliža engleskom i evropskom ukusu. No, ipak je postigla uspeh: aplaudirali su joj hladni Englezi sa žarom južnjaka. Zna se i to da je jedan engleski lord zatražio Petrijinu ruku, ali ga je odlučno odbila. Po povratku na Cetinje, knjaz je upitao: „Zašto se, Petrija, nijesi udala u Londonu, kad su te tražili onakvi velikani?“
Vaše veličanstvo odgovorila je malo uvređena lepotica Vi me nijeste tamo poslali da se udajem, nego da pred svijetom predstavljam ljepotu Crnogorke! pisalo je, između ostalog, u „Ilustrovanoj politici“ 26. jula 1966.
Darovi u ratu uništeni
Zna se i to da se Petruša iz Londona vratila sa torbom poklona od zlata i srebra, a i knjaz Nikola i knjeginja Milena su je, veoma zadovoljni njenim nastupom u Engleskoj, darivali novcem, zlatom i novom crnogorskom nošnjom, u kojoj su je i uputili u London.
Jedinac sin Petrušine jedine kćerke Natalije, Dragan Niković podsjeća da je prva crnogorska ljepotica imala sestre Savetu i Milicu i brata Jevrema, proslavljenog guslara.
Tri godine po povratku sa londonskog vašara, baba Petruša se udala za doktora veterinarstva Đorđa Stefanelija. Majka mi je pričala da je moj đed kao „svjetski čovjek“ Petriju, najvjerovatnije, vidio u Londonu. Uoči Balkanskog rata dobili su kćerku Nataliju. Nažalost, sa sedam ljeta je ostala bez majke, koja je od španske groznice umrla u 27. godini života. Nekoliko godina nakon babe, umro je i đed, tako da je Natalija ostala siroče i podigla je njena tetka Saveta priča Niković, dok pokazuje požutjele fotografije, srebrnu zdjelu i šolju, koje su jedino sačuvane od silnih darova što je dobila prva crnogorska ljepotica, a sve ostalo je uništeno u Drugom svjetskom ratu.
Mašanovu ljepotu upoređivali sa Njegoševom
Ljepota ni Mašanu Ćupiću… nije donijela sreću. On se 1916. godine sa braćom odmetnuo u komite, ali je uhvaćen i odveden u nikšićki zatvor, koji se nalazio u Staroj pivari ispod Bedema, gdje je od mučenja i gladi umro. Nije se ženio, tako da od čovjeka čiju su fizičku ljepotu upoređivali sa Njegoševom nije ostalo potomstva… Ćupići su, inače, iz Zagarača, odakle je Mašanov đed zbog krvne osvete pobjegao prvo na Lukovo, a zatim u Presjeku. (Iz zapisa epskog pjesnika Boža Đuranovića)
Dr Đorđe Stefaneli
Đorđe Stefaneli (1865-1929) iz Temišvara, kako saznajemo u knjizi „Iz istorije veterinarstva“, studije je završio u Beču i „postavio temelje veterinarskoj nauci u kraju gdje je radio“. Treći je „marveni ljekar stranac“ koji je, poslije Lankeua i Kobliške, 1889. godine došao u Crnu Goru. Knjaz Nikola ga je doveo iz Dubrovnika u državnu službu u Podgorici, a kasnije Cetinju i Nikšiću, gdje je bio upravnik Stočarskog zavoda i mljekare prvog državnog imanja za uzgoj uvezenih rasnih priplodnih goveda, ovaca, svinja, živine i konja.
U Zapisima iz istorije zdravstva Nikšića dr Slobodan Nikčević piše kako je „veterinar Stefaneli boravio na usavršavanju u Njemačkoj, Americi i Mađarskoj, a osim maternjeg rumunskog jezika govorio je njemački, italijanski, engleski, poljski i srpski“.
Bogat je Stefanelijev dosje i u Dubrovačkom arhivu, koji svjedoči kako je „nesporno da je dr Stefaneli kao čovjek široke stručne kulture, poliglota i nemiran duh, uticao na oblikovanje zakonskih normi i propisa crnogorskog veterinarstva, a tvorac je i prvih Pravila o pregledu mesa, iz 1896. godine. Neprocjenjiv je njegov doprinos i suzbijanju metiljavosti i pronalaženju efikasnog lijeka protiv metilja, sa italijanskim i njemačkim farmaceutskim kućama. Ostao je zapamćen i kao vrstan predavač Poljoprivredne škole u Podgorici, u kojoj je predavao stočarstvo sa svilarstvom, pčelarstvom i poukama iz veterinarstva.
Izvor: Pobjeda, cdm.me
