Foto: kino1080.org
Šta se desilo, kako sam došao do vjere? Otkud znam? Patio sam, umirao, bio na samrti, htio da živim. Opametio se. Počeo da spasavam sebe. Prvo tijelo. Onda sam i na dušu počeo da mislim. Ponekad mi je veoma teško, jer se treba savladati: strasti ključaju, kipe – užas, upomoć! Tada se molim: „Gospode pomiluj!“ Pomaže.
Ne sjećam se svoje prošlosti, osim kao u bunilu, da bila je potpuno bunilo. Ne sjećam se jučerašnjeg dana i neću da pamtim. Okrenut sam naprijed. Vječnost je preda mnom. Dan je prošao i ja sam bliže Bogu. S Njim opštim bolje nego sa sinovima. Svaki čovjek je slika Božija, svaki – ikona. U toku života proživljavamo i dobro i loše. Ali svi smo mi božija stvorenja i samim svojim životom utičemo na svoj izgled. Na mom licu ispisani su svi moji poroci, sve moje muke, radosti. I lica naša, i tijela – odraz su našeg života. Duh sebi stvara formu. I ne postoji pojam „kad bi“. Zato što su sve vlasi kose čovjekove izbrojane.
Ali, čovjek ima izbor. I treba da ga čini svaki dan – prvo umom, a onda srcem. Izabrati ovaj život i proći ga do kraja. Evo kakva je shema! Pijanica ima cirozu jetre – da li zato što ga je Bog kaznio? Ne, on je to sam izabrao! Da sam nastavio da pijem do sada – već bih bio mrtav. Hvala Bogu, shvatio sam da treba prestati. Zbog pića sam izgubio deset-dvadeset godina života. Ali, glavno je da sam shvatio!
Petja, opera zube!
Ne pamtim događaje, već lica. Sjećam se, na primjer, lica moje mame kad je bila mlada. Bila je veoma vesela osoba. I danas je takva. Mama se družila sa mnom, vaspitavala me, što je danas velika rijetkost. Kada bih je uvrijedio, učinio ili rekao nešto što nije dobro, čitav dan nije razgovarala sa mnom, a onda bi se pomirili. Sada shvatam kako je težak bio njen pedagoški rad. Deset hiljada puta mi rekla: „Petja, operi zube“, dok u jednom trenutku nijesam uzeo četkicu već na prvu njenu molbu. A onda i sam, bez podsjećanja. Tu sliku – jednu od malobrojnih – o tome kako sam „iz prve“ poslušao i kako je to bilo blagodatno, čuvam u sjećanju.
Moja vesela i pametna mama, priređivala mi je različita vaspitna „dešavanja“. Kada sam imao 16 godina zaključala frižider „ZiL“. Nije bilo ničega za jelo i poslije dva dana otišao sam da radim i zaradim: moralo se nešto ždrati.
Dijete se suprotstavlja roditeljima: neću to, neću ni to. Šta da radi razuman roditelj? Ili da ga kazni, otjera u ćošak, ili istuče, ili da napravi skandal – ali mora da ga natjera da učini ono što dijete treba da čini…
Isto tako i Gospod, naš Otac: pijanicu, narkomana, prostituku, tvrdicu, lopova dovodi u situacije koje će ih popraviti. On želi da ih spasi. Svima isto sunce sija – i lopovu i podlacu odvratnom.
Ljubav prema unucima je posebna
Oleg Ivanovič Jankovski je bio moj prijatelj. I Pavel Semenovič Lungin je moj prijatelj. Nedavno mi je poslao sms: „Petećka, ja sam u Francuskoj“. Lijepo je dobiti takav sms. A ja ga zovem Pašećka. Na stranu ti ću-ću-šu-šu sufiksi, no to je odraz naših prijateljskih odnosa. Eto kakav je Pavel Semenovič, nježan, neiskusan, bojažljiv. Pravoslavnu vjeru ne poznaje, a „Ostrvo“ je snimio! Trebalo se skloniti u stranu, nestati, i Bogu mjesto prepusti da djela – i Gospod je sve učinio.
Foto: cinemagia.ro
Imam dva unuka – trogodišnjeg Mišu i Tihona, koji ima malo više od godinu dana. Mali su – još su niko. U šta će izrasti – ne zna se. Mnogo zavisi od toga kako ih roditelji vaspitavaju. Ne baba sa djedom, već mama sa tatom. Zato se obuzdavam, ne upadam sa svojom neistrošenom ljubavlju u tuđu porodicu, iako unuke jako volim. Prema njima je sasvim drugačija ljubav nego prema djeci, drugačiji odnos. Kažu da se djede i unuci tako nežno jedni prema drugima odnose, jer ih nešto veoma važno povezuje: i jedni i drugi su blizu Vječnosti. Djeca su tek došla u ovaj svijet, a djede su na kraju, na izlazu.
Nijesam puno u kontaktu sa unucima, oni ne žive ovdje. Ponekad kada je vrijeme lijepo, dođu i tome se jako radujem. I drugoj djeci se radujem. Došao je u posjetu devetogodišnji sin mojih poznanika. Nijesmo ni u kakvom srodstvu. Ali ja sam bio srećan sa njim. Pričao sam mu i o ribizlama i o tome kako jabuka raste – pažljivo je slušao. Po imenu i patronimu sve vrijeme me je oslovljavao.
O anđelima i čovjeku bez noge
Svaki čovjek kojeg sretnemo na putu je anđeo. Pomoćnik ti je i nijeste se sreli bez razloga. On te ili iskušava ili voli. Nema drugog. Imao sam u mladosti ovakav događaj: pio sam sa prijateljem, rastali smo se, bilo je kasno. Ujutro sam ga pozvao da vidim kako je stigao, a on mi kaže da je pao pod tramvaj i da su mu obije noge odsječene. Nepodnošljiva patnja, istina? Došao sam u bolnicu da ga posjetim, a on mi kaže: „Dobro je tebi, a ja…pogledaj…“ – i ja podignem pokrivač, a tamo ….užas! Bio je gord čovek. A postao je skroman, veseo.
Stavio je proteze, žena, četvoro djece, dječiji pisac, srećan, presrećan. Eto kako Gospod liječi duše fizičkim bolestima! Možda bi, da se nije desila nesreća, nastavio da se gordi – osušio se i stvrdnuo kao kora. Takav je, veoma težak, ali vrlo blizak put duhovnog očišćenja. Treba svakog minuta učiti, svakog minuta misliti šta ćeš reći. I stvarati, stvarati, stvarati.
Život nas ponekad tuče, ali ti udarci su ljekovi. Kazna (наказание) – je od riječi „наказ“. A „наказ“ je čas, učenje. Gospod nas uči kao brižan otac. Stavi malog sina u ćošak da sljedeći put ne učini nešto loše. Djeca se bacakaju, a otac ih drži za ruku da ne padnu pod tramvaj. Tako i Bog. Iskušenja su ispiti. A zašto ispiti? Da bi ih položili. Kroz te ispite postajemo sve čistiji i čestitiji. Zlato se na vatri topi da bi postalo čistije. Tako i naše duše. Mi moramo podnositi tugu i bol, bez pitanja „zašto“? To je naš put.
Da li je strašno? Jeste, ali i zanimljivo
Svi ljudi imaju isti put: otići ćemo iz ovog života. Juče, ja, dvadesetogodišnjak, trčao sam kroz ulicu Gorkog – i već sjutra vrijeme je za umiranje. Bez alegorije. Da li mi je to strašno? Jeste, strašno je. Neviđena stvar. Ali veoma je zanimljivo! Tamo je Gospod, Vječnost. Nijesam spreman. Mnogo je svakojakih gadosti. Ali zbog čega sebe psujem i koje su boje moje gaće, ne morate znati. To je moja stvar. Izvinite…Puškin nam je odgovorio: „S odvratnošću listam svoj život, no redove sramne ne brišem.“ Moj odgovor je kao i njegov.
Sjedim ja tako sa Vanječkom Ohlobistinim na snimanju filma „Car“, šminkamo se i pričamo da li je neko čitao ili slušao o vječnom životu. Šminker kaže: „O kako ste smiješni!“ A ja mu odgovaram: „A kada dođemo pred Tvorca, opet ćeš se smijati“. Jer sa našom savješću takva kakva je, sa našim životom, takvim kakav je, moraćemo da pogledamo Bogu u oči, Bogu koji je dao život za nas na krstu…
Ne treba se varati da će poslije naše smrti samo prah ostati. Svi veliki naučnici su vjerovali. Svi moji poznanici ljekari, koji imaju posla sa životom i smrću svaki dan – vjeruju.
O kliničkoj smrti imamo hiljade svjedočenja koja dokazuju da kraja nema. Ajnštajn nije sumnjao u postojanje Boga, ni Puškin, ni Lomonosov, ni Mendeljejev. A neka sedamnaestogodišnja Lenočka izjavljuje: „Sumnjam da taj vaš Bog postoji…“ A ti prvo pročitaj nešto, prouči problem, i tada reci. Ali ona to ne radi, jednostavno lupeta. To je kao da ste ušli u metro, vidjeli mapu – nekakvi krugovi, raznobojne tačke i odmahnuli rukom govoreći: „E, sranje, idem sam“. Tako ćeš onda po Koljcevoj (linija metroa u Moskvi koja je u obliku kruga, prim.prev.) cio život putovati.
Dolazi mi jedan alkoholičar: „Daj!“ A ja kažem: „Toljik, ne dam ti, umrijećeš…“ On mi odgovara: „Svi ćemo umrijeti“. Nisam stigao da mu objasnim da je važno na koji način ćemo umrijeti! Jedna stvar je kad umreš za istinu, a sasvim druga od votke. Shvatate li kako je to zanimljvo? Bogu nijesu važni vaši postupci, njemu je važan motiv: zašto mi radimo, zašto živimo, zašto smo došli, zašto sa vama razgovaram. Da bi se reklamirao? Fuj, nije u tome stvar. Može neko nešto čuti, može zapitati: a šta će sjutra biti? Smrt grešnika je strašna. S tim užasnim stanjem, u kome si bio u trenutku smrti, sa njim ćeš se družiti u vječnosti. Takav ćeš i biti.
Foto: cinemagia.ro
Tamo nema promjene jer nema volje, nema tijela. Tijelo i jeste naša volja za promjenom.
Na snimanju „Ostrva“ morao sam da legnem u grob. Tri puta sam iz njega iskakao – nijesam mogao da izdržim. Strašna je stvar grob: ležiš, tijesno je – i više ničega nema. Čak ni Jevanđelja da čitaš. Šta si u duši nakupio sa tim i ležiš. Lopovi dobro kažu: u grobu nema novčanika. U vječnosti ćemo dobiti ono što je nepropadljivo, nedodirljivo – ono što smo oprostili, dali, ustupili. Blaženo je davati, a ne uzimati. Razmislite: dali ste – kako je dobro u duši! A kad dobijete poklončić, pet minuta ste se radovali u kuhinji, onda ste ga stavili na stolicu…i radost je prošla.
Živio sam svakojako
Zašto živimo? Dugo godina nisam mogao da odgovorim na to pitanje – stalno sam zaobilazio odgovor. Uživao sam, pio, svađao se, tvrdio: „Ja sam glavni“. A najdublji smisao života je – voljeti. To znači žrtvovati, a žrtvovati znači davati. Shema je jednostavna. To ne znači ići u crkvu, paliti svijeće i moliti se. Pogledajte: Čečenija, 2002. godina, osam vojnika stoje, jedan je slučajno iz bombe izvukao osigurač, ispala mu je iz ruke i počela da šišti. Potpukovnik, 55 godina, u crkvu nikada nije išao, ni jednu svijeću nije zapalio, nevjerujući komunist, otac četvoro djece, bacio se stomakom na granatu, sav raskomadan, a svi njegovi vojnici su preživjeli, a komandiru – metak i u raj. To je žrtva. Nema ničega uzvišenijeg na svijetu nego dati život za drugoga.
U ratu se sve vidi. Tamo je sve zgusnuto. A u svakodnevnom životu razliveno. Mi mislimo: za dobra djela ima vremena, sjutra, preksjutra…A ako umreš noćas? Šta ćeš raditi u četvrtak ako umreš u srijedu? Čini mi se, još juče sam sjedio sa Olegom Ivanovičem Jankovskim, evo njegove jakne, njegove lule. A gdje je sada Oleg Ivanovič? Sprijateljio sam se sa njim na snimanju filma „Car“. Pričali smo mnogo o životu. Ja i sada, poslije njegove smrti, pričam sa njim. Molim se: „Gospode, pomiluj i spasi njegovu dušu!“ Eto šta tamo prolazi – molitva. Zato, kada budem umirao, nisu mi potrebni raskošni hrastovi sanduci i cvijeće. Molite se, djeco, za mene, zato što sam svakojako živio.
Molitva je važna i tokom života. Riječi „hvala“ – „spasi Bože“ – već su molitva. Dešava se, ne mogu da pronađem naočare, molim Tvorca Vaseljene: „Pomozi Gospode!“ – i nalazim ih. Otac Nebeski nas voli i njemu se uvijek možemo za pomoć obratiti. Da li znate kakvo je to čudo?! Sjedimo ovdje, mi crvići i možemo se direktno obratiti i reći: „Gospode pomiluj!“ Čak i malena molba – zahtev je u Vaseljeni. Eto, to je čudo!
Gospod nije zli čika sa prutom koji sjedi na oblacima i procjenjuje naše postupke, ne! On nas voli više nego mama, nego svi koji nas vole, zajedno. I ako nas dovodi u neke teške situacije, to znači da je to potrebno našoj duši. Sjetite se trenutaka u svom životu kada vam je bilo teško, mučno – to su najbolji trenuci, to kad je gusto! U tome je trik: što su uslovi teži, mačke su bolje. Tako je…
Ljubav je kad pereš sudove iako nije tvoj red
Stajao sam na sceni u kariranoj jakni i pjevao. Sa gitarom sam kralj. Ona je gledala, a onda viknula: „Ti si najbolji, moj si do kraja života!“ Od tada smo zajedno…A možda i nije bilo tako. Može biti da sam je odveo na sladoled…No, i to je nevažno. Važno je da se mi trudimo da napravimo kompromis, da jedno drugo shvatimo. I kako starimo Gospod nam daje miran, skladan život. Zajedno smo 33 godine. Ako se svađamo – đavo trijumfuje.
Brak je složena stvar, to je podvig ravan monaškom životu. Neko je „jedan“ – mono, monk, monah, od riječi „jedan“ (один), a u braku su dva ravnopravna puta. Nerviram se: ona radi nešto pogrešno. Ali ona je žena. Kažem prijatelju, svešteniku: „Oče Vladimire, kako je mogla?!“ A on odgovara: „Petja, ona je žena…“ Zapamtio sam to za ceo život.
Vidjeti dobro, držati se njega – to je jedini produktivan put. Čovjek mnogo toga može činiti pogrešno, ali u nečemu je sigurno dobar. I za tu nit se i treba uhvatiti, a na đubre ne treba obraćati pažnju. Ljubav nije osjećanje već djelanje. Ne treba plamteti afričkim osjećajima prema starcima, nego im ustupiti mjesto u metrou. Tvoj postupak je takođe ljubav. Ljubav je oprati sudove i kad nije tvoj red.
Vjera je pragmatična stvar
Nezadovoljstvo treba usmjeriti duboko u sebe. A mi ga okrećemo van: vlada, penzija, tamo ne valja, ni tamo, ni tamo…Zavukli se u televizor i počeli da osuđujemo. Ali bratac, zagledaj se ti u sebe! Jesi li ti vaspitao svoju djecu? Nijesi. Jesi li ubio petoro abortusima? Da. Na poslu ništa ne radiš – lukav, s bradom, 42 godine, sjediš, igraš igrice na računaru, a onda drndaš po tasterima na mišu: „Oj, načelnik ide, straža!“ Smiješna slika. Četrdeset minuta dnevno radiš i hoćeš „dostojnu“ platu. Odakle ova zemlja to da uzme? Ostavite novčanik na Kazanskoj stanici i na 10 minuta idite u toalet. Šta će biti? Neće biti novčanika! Četrdeset procenata rudnog bogatstva i svih bogatstava nalazi se u ovoj zemlji. Pogledajte, Ermak Timofejevič krenuo je sa svojim ljudima na konjima, sa desetoricom, i kolonizovao cio Sibir. Da li im je bilo dobro, toplo, jesu li bili siti, da li im je bilo udobno? Ne, bilo im je po današnjim mjerilima, gusto, teško – to i jeste savladavanje, prevladavanje teškoća. Ne kažem da treba posebno prizivati nevolje, teškoće, bol i rat. I u običnom, svakodnevnom, može se reći, rutinskom životu ima mjesta za podvig: dati svoje, otkinuti od svoga, ne svađati se već saslušati…
Nije potrebno vikati na rođake i bliske ljude. Bjesniti i nervirati se – nije ništa drugo do kažnjavanje samog sebe za tuđe gluposti. Hoću da mi bude dobro, zašto onda da vičem?
Bližnji je onaj koji sa tobom, a ne onaj ko je u Somaliji. Eto, vi ste doputovali i za mene ste sada bližnji. I ja ću se iz sve snage truditi da vam bude dobro, a vi se postarajte da i meni dobro bude. Kakvo zadovoljstvo, je li? Kakav radostan život! Nemaš ni parice, bolje za tebe… na prvi pogled sve je jednostavno, a zapravo je složeno. Zato što je naše „ja“ izbilo na čelo. Zbog toga malo šta vidimo oko sebe.
A ja već odavno ništa ne mislim, ničega se ne sjećam. Bilo je dovoljno samo da se sklonim u stranu i vidim prekrasni večernji žar zalaska…
Mi se zanimamo kako je u Bangladešu, kako je u Japanu poslije zemljotresa. Kakav zemljotres?! Svako od nas ima svoj unutrašnji zemljotres. Čovjek se davi u rijeci. Viče: „Help!“ A govore mu: „Znaš u Japanu…“
Svaki hrišćanin – svaki(!) – mora pomoći onome ko je pored njega. Posebno su vrijedni naši postupci prema bližnjima. I to ne postupci prema sinu ili unuku, koje prirodno volimo – već postupci prema onima koji su u bijedi, u nevolji. Još bolje, prema nekom gadu. Eto gdje je Sberbank! Eto šta će se brojati u Vječnosti. Mi dobijamo ocjene svaki dan. To je nešto što se ne može promijeniti. Vjera je kolosalno pragmatična stvar.
Spasi sebe – i od tebe je dovoljno
Ne možeš pričati kakvog je ukusa ananas ako ga nijesi probao. Ne možeš govoriti šta je to hrišćanstvo ako ga nisi probao. Probajte da popustite, da pozoveta Ljudku sa kojom nijeste pričali pet godina i kažete joj: „Ljudka, hajde da završimo ovu priču: ono što sam rekla nije u redu, ti si rekla šta si rekla…’Ajmo u bioskop.“ I vidjećete kako će vam noću biti dobro! Sve se vraća stostruko i tebi i onima koje voliš, ali ne samo krpicama, već i duševnim stanjem. To je nadublja sreća! Ali da bi je dosegli svakog minuta treba razmišljati šta da se kaže, šta da se uradi. To i jeste stvaranje.
Pogledajte šta se dešava oko vas: koliko je dobrih ljudi, čistih, zadovoljnih, veselih lica. Ako vidimo samo gadosti – znači to je u nama. Slično će se sa sličnim spojiti. Ako kažem: Eno, prođe lopov – znači da sam ukrao ako ne hiljadu dolara, onda bar ekser. Ne osuđujte ljude, zagledajte se u sebe.
Spasi sebe i od tebe je to dovoljno. Vrati Boga u sebe, okreni svoj pogled, svoje oči u sebe, unutra. Zavoli sebe, a onda ljubav prema sebi pretvori u ljubav prema bližnjem – to je pravilo. Svi smo izopačeni. Umjesto da budemo darežljivi – cicijašimo. Živimo naopako, glavom hodamo. Stati na noge – znači dati. Ali ako si dao deset hiljada dolara, a onda zbog toga požalio, pomislio da je trebalo dati pet – smatraj da tvoga dobrog djela nema ništa.
“Sreća” je od riječi “sad”
Mama i tata su seme stvorili, iz sluzi je naše tijelo nastalo, a dušu je Bog udahnuo Duhom Svetim u svakoga od nas. To je ono što se može sjediniti sa Bogom. Čovjek je „trodjelan“: duh, duša i tijelo. Duh – kada je sud čist tamo caruje Gospod. Tijelo – plot: to je meso, pojesti, istovariti se… Duša – emocije: dobar film, dobra knjiga, dobar razgovor. Kako se kaže, neko voli lubenice, a neko svinjsku šunku. Za moju dušu su stari vesterni. Dobra priča sa starim dobrim glumcima. Ne samo da u današnjim filmovima sise i butine seku – već i mene time ubijaju. Pravi film je onaj koji bez stida možeš pogledati sa petogodišnjim djetetom. To je hrana za dušu, a ona mora biti od sorte: „čisto, dobro, vječno“. Kad na pijaci kupuješ meso dobro ga omirišeš. I ako smrdi nećeš ga kupiti. Tako se i prema duhovnoj hrani treba odnositi.
„Sreća“( счастьe) je od riječi „sad“ (сейчас). Sada je dobro, sada hoću i sada dobijam. Svi hoće sreću, ljubav i zdravlje. Hoće bogatstvo. Ne shvatajući šta je to. Ja znam mnogo bogatih ljudi – i svi su kao jedan – nesrećni.
Cvijeće se ne stavlja u prljavu posudu – prvo se vaza opere. Tako i mi: potrebno je da očistimo sebe iznutra, da očistimo misli – i tada dolazi Duh Sveti, i dobro nam je i bez para. Ideš sa punim novčanikom i na ulazu te po glavi zveknu i sve otmu – i nema para. A Sveti Duh u tvojoj duši niko neće moći da otme.
Ponekad kažem našem svešteniku ocu Vladimiru da je tijelo opna i da će svejedno umrijeti. A on kaže: „Petja, konja treba paziti.“ U pravu je on, jer tijelo nosi našu dušu. I ja čuvam konja na svaki način. U rupu skačem svako jutro, gnjurim. Trudim se da jedem ne najukusniju hranu, već najkvalitetniju, dobru, jednostavnu, čistu, koja raste na zemlji.
Ranije sam volio razne gurmanluke, a sada za mene nema ništa ljepšeg od hljeba i vode. Te namirnice imaju najčistiji ukus. U svakom uzrastu najbolji je kuvar – glad. Ako ne jedeš dva dana prekjučerašnja kaša od griza biće ukusnija od svake divlje jarebice.
Jedem kao svi i živim kao svi: tamo-amo….Ali trudim se da što više proizvoda odgajimo u bašti: krastavce, paradajz, kupus, cveklu. Time se bavi moja žena.
Koliko imam mačaka – nijesam brojao
Meni kažu: što si tako ljut – u Boga vjeruješ, a psuješ. A bez Boga bih ubio! Ja se trudim, stvarno, iskreno se trudim. I Gospod to vidi, zna i moja mikroosjećanja, mikronervozu…
Eto mi sada sjedimo, a zajedno sa nama je Bog. Istina, tako je! To nisu ruske narodne bajke. A ako je sa nama Bog, sve se ispunjava sadržinom. Sadašnjošću. Ja tako živim: spremam hranu, spremam kuću, perem sudove, cijepam drva, ložim peć, pišem pjesme, priče, novi program ponavljam, spremam. Imam na diskovima propovijedi Dimitrija Smirnova, predavanja Alekseja Iljiča Osipova, profesora duhovne akademije. Imam Jevanđelje, molitve… Dosta posla. Dan mi nije dovoljan – ležem da spavam u četiri sata. Imam puno mačaka, spremam im hranu. Eto Njušećka koja ima 16 godina, treba joj oči očistiti. Ona je najstarija mačka. Koliko ih je – nijesam brojao – svaka od njih ima svoj život. Jedne dolaze, druge nestaju. Neke psi rastrgnu. Strašan je život. Ovdje i zvijeri ima – vukovi, risevi, divlje svinje. Ovo je dobro mjesto. Vukovi ne prilaze kući, siti su. A zečevi bježe. Ja ih ne lovim. Ne shvatam kakav je to sport ubijanje životinja. Gledao sam jedan film o Aljasci u kome lovac priča kako godišnje ubije najviše šest jelena, više mu nije potrebno. To je realan život. On ide u lov kao što mi idemo u prodavnicu, i Bogu je to ugodno. A ubijati samo da bi uhvatili, da bi zvijer pala, da bi je preparirali i onda se prepariranom životinjom ili kožom hvalili – to je đavo. Nema sredine, nema trećeg. Dva i dva su četiri, a ne tri i po.
Ubistvo je, uopšte, posebna tema. Ja i žena smo porodica ubica. Zapetljali smo se, ubili smo mnogo svoje djece. Da nismo činili abortuse imali bi djece koliko ima i Vanja Ohlobistin. Da li možemo biti srećni? Sada ja i žena moramo da se kajemo, da molimo za oproštaj i da se trudimo da živimo što ispravnije.
Žena je „napravljena“ da rodi 7-8 dece. Kad bi tako i bilo, sva pitanja tipa zašto živite, pitanja nakita, spoljašnjeg izgleda – nestala bi. Tijelo postaje naborano, vene i ležemo u grob. A poslije žene ostaju djeca. Žena se spasava rađanjem djece.
Hoću što prije da zaboravim…
Ostati normalan čovjek do kraja života – to je zadatak.
Svake noći treba postaviti sebi jednostavno pitanje: proživio sam današnji dan – kome je od toga bilo bolje? Eto ja sam poznati umjetnik, roker – mogu sa vama razgovarati tako da vas natjeram da stojite „u stavu mirno!“ Ali hoće li mi od toga biti bolje? Ili vama? Jedno od imena đavola je – „djelilac“, onaj koji dijeli. Unutrašnji đavo nam govori: ti si u pravu stari, postroj ih! Ali trudim se da ne budem takav. Pomjeram se u svom duševnom radu svaki dan. Koracima komarca.
Prestati sa radom na svojoj duši, zadovoljstvo sobom – to je smrt. Potreban je drugačiji pristup: gori sam od svakog stvorenja. Gori sam i od mačke – ona sve radi pravilno, Bogom usmjerena, ima nagone, nema izbora. A ja mogu da biram i često griješim. Osjećam potpunu nemoć. Ništa ne mogu bez Boga.
Ne želim ničim da se ponosim: ni svojom ulogom u filmu „Ostrvo“, ni svojim stihovima, ni pjesmama – hoću sa strane da posmatram sve to. Meni je svaki dan – čudo, svaki dan je nebo drugačije. Ni jedan dan ne liči na drugi. Srećan sam što sam to počeo da primjećujem. Mnogo sam propustio, jako mi je žao zbog toga. Zato plačem, u sebi, naravno. Sve je moglo biti čistije i ljepše. Jedan čovjek je rekao: ti si takve pjesme pisao jer si pio votku. Ali ja sam ih napisao ne zahvaljujući votki, već uprkos njoj. Sa svojih 60 godina kažem: ne treba gubiti ni minut ovog života, malo je vremena, život je kratak i u njemu svaki tren može biti prekrasan. Važno je ustati ujutro i pospremiti oko sebe. Ako sam se probudio u lošem raspoloženju, neću uzeti da pijem vino, već ću reći: „Gospode, nešto mi je loše. Uzdam se u Tebe, meni ništa ne polazi za rukom.“ Eto taj pokret je najvažniji. Ako mene neko čuje i potrudi se da tako čini – neko od mladih, lijepih, dok mu igla još ne visi iz vene – to je pobjeda.
Vi hoćete da se prisjetim. A ja hoću da što prije zaboravim. Hoću da živim unutrašnjim životom, duhom, razumijete li? Mnogo činim za to, ulažem svu svoju neveliku snagu, sve usmjeravam u tom pravcu. Vidljivi svijet je nešto što sjutra može biti razrušeno. Eto, juče je dunuo strašan vjetar i ja mislim: oduvaće krov i sva moja muzika, svi moji zapisi, sve će propasti. Četvrtog jula nad Kazanjskim je lilo kao iz kabla, ustao sam ujutro, gledam – Gospod je srušio polovinu jaruge, izbrisao lijepu parcelu sa mog imanja, parcelu koju sam jako volio. Mislio sam da je sve to moje. A On me je podsjetio: „Ja sam gazda, dečko, ne bijesni!“ Eto to se dešava. A vi hoćete da se sad napuderišem… Ne vama, već tom životu sada pokazujem šipak. Prestao sam da cijenim taj život iako sam u potpunosti prilijepljen za njega.
Izvor: Aleksandar Mirković petrmamonov.ru
Prenešeno sa: skajvok3r.blogspot.com
