Zahvaljujući profesoru Kazuu Tanaki i Hirošiju Jamasakiju Vukeliću, Njegoševi „Gorski vijenac“ i „Luča Mikrokozma“ prevedeni su i na japanski
U knjigama starostavnim piše da je neki Petro Hjosuke Kibe bio prvi Japanac koji je daleke 1620. godine vidio Lovćen. Ovaj samurajev sin, prognan iz domovine kao hrišćanin, bježao je brodom put Venecije i sa jadranske pučine ugledao obrise ove crnogorske planine na kojoj, naravno, tada nije bilo ni kapele ni oreola slave kojom će je mnogo kasnije ovjenčati jedan njeguški pastir, Rade Tomov Petrović.
Prošle su potom 343 godine dok se sa istog mjesta Lovćenu zadivio drugi Japanac. Na jednom teretnom brodu koji ga je iz „zemlje izlazećeg sunca“ dovozio u Jugoslaviju kao stipendistu jugoslovenske vlade, te 1963. godine, našao se mladi, dvadesetdvogodišnji ekonomista Hiroši Jamasaki – Vukelić, dijete romantične ljubavi i braka između jedne prelijepe Japanke, profesorice engleskog jezika Jošiko Jamasaki, i nekadašnjeg uglednog dopisnika “Politike“ iz Japana, Branka Vukelića.
Nekako u isto vrijeme u Beograd je stigao još jedan Japanac sa ostrva Hokaido, Kazuo Tanaka, profesor ruske književnosti, koji je kao jugoslovenski stipendista došao da proučava istoriju vizantijske umjetnosti. Tu se uskoro prvi put sreo i upoznao sa zemljakom Jamasakiem. Ni jedan ni drugi u tom trenutku nijesu znali gotovo ništa o Njegošu, ali su oba ubrzo shvatili o kakvoj je pjesničkoj veličini riječ, pogotovu kad su se jednog dana, za vrijeme zajedničkog ljetovanja u Đenovićima, našli na crnogorskoj “svetoj planini“ i zajednički se poklonili Njegoševim sjenima.
Od tada je i kod jednog i kod drugog tinjala želja da Njegoševo najznamenitije djelo “Gorski vijenac“, prevedeno na gotovo sve poznatije svjetske jezike, prevedu i na japanski, da tu bibliju crnogorske narodne mudrosti i viteške etike približe duhu čovjeka sa dalekog istoka.
Prošlo je potom više od tri decenije njihovog druženja i prijateljevanja. Tanaka se nakon sedam godina provedenih u Jugoslaviji vratio u Japan, a Jamasaki je zauvijek svio porodično gnijezdo i ostao u Beogradu. I jedan i drugi su postali ugledni prevodioci, tvrdi kulturni most između Jugoslavije i Japana. Zahvaljujući njima Japanci su upoznali znamenitosti i ljepote Jugoslavije, saznali za Hilandar i druge naše velike kulturno-istorijske spomenike, upoznali Vuka Karadžića i našu narodnu književnost, Iva Andrića, Desanku Maksimović, Branimira Šćepanovića… ali i Jugosloveni više znamenitih japanskih pisaca.
Njih dvojica su se, konačno, 1997. godine upustili i u veliki poduhvat da na japanski prevedu najveće pjesničko djelo u južnoslovenskoj književnosti, Njegošev “Gorski vijenac“:
– Ideja da prevedemo “Gorski vijenac“ potekla je od mog prijatelja Tanake – ispričao je svojevremeno Hiroši Jamasaki – Vukelić potpisniku ovih redaka. – Kad sada malo bolje razmislim, sve mi se čini da je on još onda kada smo se zajedno popeli na Lovćen imao “crni plan“ da me uvuče u svoj najteži prevodilački poduhvat. Bilo kako bilo, tek on mi se obratio da mu pomognem u ostvarenju njegovog životnog sna. Ličilo je to na zidanje Skadra na Bojani, sedam godina, kamen po kamen, tri-četiri verzije na starojapanskom, jedna na savremenom japanskom jeziku. Prosto, namera je bila da prevod izgleda kao da se neki Japanac, Njegošev savremenik, obreo na Cetinju i zapisao njegove stihove na japanskom, a da smo Tanaka i ja slučajno pronašli taj rukopis, izvršili neophodnu redakciju i izdali ga…
Dok je objašnjavao detalje sa kakvim su se nerješivim jezičkim enigmama borili i kako su uspjeli da ih riješe, da duh ovog veličanstvenog spjeva približe japanskom čovjeku, da njegov junački deseterac pretvore u Japancu bliski četrnaesterac i da po sličnom sistemu nađu rješenja i za druge stihove u raznolikoj stihovnoj strukturi “Gorskog vijenca“, vedri i za šalu uvijek spremni profesor Tanaka, tada je dodao:
– Čuo sam da se moj prijatelj Jamasaki žalio na promociji “japanskog“ “Gorskog vijenca“ u Novom Sadu kako sam ga svojevremeno natjerao da se sa mnom popne na Lovćen, da sam ga tako naveo da mi pomogne oko prevoda ovog genijalnog Njegoševog djela. Sada ću ga odvesti čak u kosmos. Žao mi je, ali nemam drugog izbora, bojim se da ne mogu sam, bez njegove pomoći i saradnje, savladati Njegoševe visine i prevesti “Luču mikrokozmu“.
A da se profesor Tanaka nije nimalo šalio pokazalo se četiri godine kasnije kada je zahvaljujući njemu, na japanskom štampana i Njegoševa „Luča mikrokozma“.
Rad na prevodu „Luče“ je, ustvari, bio gotov 2005. godine, odnosno samo godinu nakon objavljivanja „Gorskog vijenca“ na japanskom. No, kad je rad već privođen kraju, zdravlje profesora Tanake se pogoršalo. Krajem 2005. godine je utvrđeno da on boluje od raka na želucu. On ipak nije posustajao. Čak je godinu dana kasnije sa grupom prijatelja i poštovalaca još jednom posjetio Crnu Goru i Srbiju kao da se opraštao. Nije, nažalost, stigao, kako je planirao, da, kao i za prevod „Gorskog vijenca“, napiše uvodnu studiju.
Početkom 2007. godine, iz Tokija je stigla vijest da među živima više nema znamenitog japanskog slaviste, profesora Kazua Tanake. Vječno je počinuo neumorni graditelj duhovnih mostova izmeđun daleke istočne civilizacije i sveslovenstva, čovjek koji je naročito južnoslovensku kulturu i književnost, približio drevnoj japanskoj kulturi, pa je njegov amanet, dovršetak prevoda Njegoševe „Luče…“ ispunio njegov prijatelj i sapatnik u ovom velikom poduhvatu, Hiroši Jamasaki Vukelić.
A koliko je profesor Tanaka volio ovaj južnoslovenski prostor, volio onu veliku Jugoslaviju, najbolje govori to što je ostavio amanet da se njegov pepeo prospe u Savu i Drinu.
Andrićev dar
Prvo što je profesor Kazuo Tanaka čuo te daleke 1961. godine kada je nakon pedeset i tri dana plovidbe stigao iz Japana u Jugoslaviju, bila je vijest da je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Naravno, tek tada je shvatio da, pored ruske književnosti koju je studirao u Japanu, i u Jugoslaviji postoji još još jedna izvanredna slovenska književnost.
Pred odlazak iz Jugoslavije 1968. godine, Tanaka je posjetio Iva Andrića sa kojim se vremenom sprijateljio i požalio mu se da nije uspio da dođe samo do njegove doktorske disertacije i do knjige “Nemiri“:
– Ne morate da pročitate moju doktorsku disertaciju, jer sam sve što je značajno u njoj izneo u svojim romanima – rekao mu je tada slavni pisac, a zatim ustao i iz druge sobe doneo tanku knjižicu “Nemira“, jedini primjerak koji je imao, i poklonio mu ga za srećan put. Presrećni Japanac je kasnije zapazio da je Andrić u toj knjizi sopstvenom rukom upisao određene ispravke i dopune pa je izdavačima Andrićevih sabranih dela odmah dostavio fotokopiju ove dragocjene knjige.
Nepoznati Njegoš
Sve do ovih prevoda, o Njegošu se vrlo malo znalo u Japanu, uglavnom u uskom krugu ljudi, koji su se bavili južnoslovenskom kulturom i književnošću. O njemu se prvo znalo kao crnogorskom vladaru, pa tek onda kao pjesniku, za čije je glavno djelo dugo smatrana „Luča mikrokozma“, dok je „Gorski vijenac“ proglašavan romanom sa Karađorđem kao glavnim junakom!
– A koliko je Njegoš težak i nepristupačan Japancima najbolje svjedoči profesor Krihara sa tokijskog univerziteta, koji je svojevremeno organizovao čitanje „Gorskog vijenca“ za postdiplomce slavistike. Za godinu dana oni su stigli samo do kraja „Posvete“ – veli Hiroši Jamasaki Vukelić.
Od Cetinja do Vašingtona
Luksizno bibliofilsko izdanje “Goraskog vijenca“ iz 1983. godine (urađeno na naučnim dostignućima najvećih poznavalaca Njegoša, Milana Rešetara, Danila Vušovića, Radosava Boškovića, Mihaila Stevanovića, Vida Latkovića, Nikole Banaševića i uz recenziju Radovana Zogovića i Mihaila Lalića) dospjelo je u gotovo sve najveće svjetske biblioteke od Cetinja, Beograda, Novog Sada, Zagreba, Srpske biblioteke u Sent Andreji do državnih biblioterka u Moskvi, Lenjingradu, Beču, Parizu, Londonu, sve do Kongresne biblioteke u Vašingtonu.
Budo Simonović
Sjutra: Noć skuplja vijeka
