„Čudili su mu se što se toliko bavi knjigom, da zaboravlja na jelo i da do dubokom u noć uz lojanu svijeću ili luč nešto radi…“
Tek što je naučio da čita i piše, Njegoš je počeo da zapisuje pjesme koje je slušao od guslara. Dok su se oni smjenjivali u manastirskoj odžakliji i u dugim noćima se nadmetali ko će bolje ugoditi starom vladici i glavarima oko njega, Njegoš je iz prikrajka budno pratio i žedno gutao viteške stihove koje su oni izvijali uz strune. Njegovi savremenici su tvrdili da je svaku pjesmu već nakon prvog slušanja mogao ponoviti od riječi do riječi.
Vuk Vrčević piše da je Njegoš umio i sam zapjevati uz gusle, uglavnom manastirskim đacima i svojim vršnjacima. Na one koji su ga slušali veći utisak je ostavljalo to što je znao bezbroj stihova i nepogrešivo, kao očenaš ih ponavljao uz gusle, gdjekoji uzgred i popravljajući i dopunjujući, kako su to od vajkada radili narodni pjevači i umotvori, prenoseći pjesme s koljena na koljeno, nego njegovo pjevanje.
Vuk Vrčević tvrdi da je baš u to vrijeme, kad mu je bilo tek desetak – dvanaest godina, Njegoš sročio i svoje prve stihove:
„Najprvo njegovo originalno sočinjenje bila je jedna presmiješna i više satirična istorijska pjesma, skrojena po narodnim desetosložnim pjesmama“ – piše Vuk Vrčević i objašnjava da je Njegoš „opjevao nekakvu zgodu sa nekakvim ćeklićkim svatovima“ i da je to učinio toliko vješto i duhovito da je razonodio i na grohotan smijeh natjerao čak i svog ostarjelog i umornog strica, vladiku Petra Prvog, koji ga je pritajen slušao iz svoje odaje (pjesma, nažalost, nije sačuvana, prim.B.S).
Pored toga što se u Petrogradu zavladičio, taj put u Rusiju 1833. godine za mladog crnogorskog vladara je značio mnogo više – otvorio mu je vidike i pomogao da shvati da ni njemu ni njegovom narodu nema sreće i napretka bez prosvećivanja. Zato je odmah po povratku na Cetinju otvorio prvu osnovnu školu. Za učitelja je doveo Petra Ćirkovića iz Kotora. Pošto je u tom trenutku na Cetinju bilo malo kuća pogodnih za školu – bile su to uglavnom suvozidine pokrivene slamom – škola je radila u samom Cetinjskom manastiru i to će biti klica procvata prosvjete i razvoja školstva u Crnoj Gori.
Njegoš je tom prilikom iz Rusije donio i štamparsku mašinu i doveo čovjeka koji je umio da radi na toj mašini. Taj je brzo obučio još dva mladića sa Cetinja pa je tako već 1834. godine pod Orlovim kršem proradila štamparija, 340 godina poslije one koju je, izgleda, iz Venecije dobavio Đurađ Crnojević i u kojoj je na Obodu iznad Rijeke Crnojevića, 4. januara 1494. štampan „Oktoih prvoglasnik“, prva ćirilska štampana knjiga na slovenskom jugu. U toj štampariji će Njegoš odmah štampati svoja prva pjesnička ostvarenja – „Lijek jarosti turske“ i „Pustinjak cetinjski“.
(Te iste 1834. godine na Cetinju je štampana i „Dika crnogorska“ Sime Milutinovića Sarajlije, potom i „Poslovice“ Vuka Stefanovića Karadžića, a već iduće 1835, počinje da izlazi i državni kalendar „Grlica“ koji je uređivao Njegošev sekretar Dimitrije Milaković; na Cetinju je 1836. godine štampan i „Srpski bukvar radi učenja mladeži crkvenomu i graždanskom čitanju.“)
A kako je Njegoš stvarao, zašto je cjelokupno njegovo genijalno književno djelo u potpunosti utemeljeno u narodu, do savršenstva dovedena, filigranski uglačana sinteza narodne duhovnosti, dobrano kazuje ono što je u svojim Memoarima zapisao Sremac Simo Popović, pjesnik i novinar, urednik „Glasa Crnogorca“, kasnije i vojvoda i državnik crnogorski, koji je imao posebno značajnu ulogu u doba vladavine knjaza i kralja Nikole Prvog Petrovića:
„Stari Crnogorci su u svome govoru imali lijepih riječi, pjesničkih izraza i slika i puno snažnih, mudrih izreka – piše Popović. – Kad su Crnogorci na sjednicima u „Biljardi“ gledali vladiku naslonjena u fotelji sa zatvorenim očima i mislili da spi, on ih je pažljivo slušao, dohvaćao pero i zapisivao one filozofske izreke, koje dotle još ne bješe čuo. Tom narodnom filozofijom u onim divnim izrekama koje danas svak u govoru ili pisanju napominje, vas je isprepleten ‘Gorski vijenac’…“
„Vladika je bio jedan od najobrazovanijih ljudi našega doba – piše Jegor Petrovič Kovaljevski. – Osim svog rodnog jezika, on je odlično govorio i pisao francuski i ruski; govorio je i italijanski i nešto malo nemački. Mnogo je čitao, a naročito je izučavao istoriju. Nameravajući da zavede poredak i državni život u svojoj zemlji, morao se starati i o prosvećivanju njenom (za razliku od svog velikog prethodnika, strica Petra Prvog Petrovića Njegoša, koji je, navodno, nekom stranom putopiscu, na pitanje zašto umesto tolikih crkava ne podiže škole, odgovorio: lakše je vladati nepismenim i neprosvećenim narodom, prim. B.S). On, koji se toliko trudio za svoje lično obrazovanje, osnovao je na Cetinju školu i štampariju, nabavivši iz Rusije štamparsku mašinu i radnika koji je njom rukovao. Nažalost, ovom mudrom podhvatu nije bilo suđeno da sazre…“
Crnogorci, međutim – kako piše Savo Vukmanović, takođe jedan od značajnijih poznavalaca Njegoša i njegovog dela – nijesu razumjeli Njegoša.
„To je on – veli Vukmanović – i sam prisutnima na samrti, žaleći što nije poživio još dvije godine radi poboljšanja svoje zemlje, rekao: ‘Ja sam živio među vama, ali me nijeste poznavali’.
Neobrazovani, ubojiti i marcijalni ( ratoborni, hrabri, divlji…prim.B.S) Crnogorci, kojima je najveći ideal bilo da posijeku tursku glavu i da je donesu na Cetinje, nijesu mogli da razumiju svog mladog, poetski obdarenog gospodara, koji se u svojoj cetinjskoj pustinji rado povlačio u sebe i predavao filozofskom razmišljanju. Oni su mu zamjerali što pjeva pjesme… Čudili su mu se što se toliko bavi knjigom, da zaboravlja na jelo i da do dubokom u noć uz lojanu svijeću ili luč nešto radi… Oni su samo znali da kažu da je vladika ‘mnogo gleda’ u nečesove knjižurine i da je lijepo slaga’ knjige, i ništa više…“
U svojim uspomenama, koje je napisao još kao knjaz – kaže dalje Vukmanović – Nikola Prvi je zabilježio da je Njegoš mnogo čitao i da je ispisivao pojedina mjesta na posebnim listovima hartije. Otpočeo bi da radi ujutru, u deset sati, u dvanaest bi ga zvali na ručak, ali je on čitao; prošao bi jedan, dva i tek u tri sata ustao bi od knjige…
Ručao je stojeći
Šćepan Đukić je sačuvao od zaborava sjećanje svog djeda, popa Mitra Vasiljevića, koji je u vrijeme Njegoševog boravka u Herceg – Novom, možda 1925. ili 1926, jednog dana bio na ručku kod svojih prijatelja u manastiru Savini, arhimandrita Nikanora Bogetića i kaluđera Josifa Tropovića:
– Posijedali mi, tako, oko onog dugačkog stola – sjećao se Vasiljević. – U začelju arhimandrit, do njega, s jedne strane Tropović, a s druge ja, pa onda ostala bratija. Kad najednom u trpezariju uđe jedan đetić u crnogorskoj nošnji i stade u dnu trpeze. To bijaše još dijete, ali poraslo i veoma naočito, pitoma izraza, ali za te godine i neobično ozbiljna pogleda. Njegova pojava me zainteresova; ali me njegovo prisustvo u kaluđerskoj trpezariji još i začudi.
Dječko je stajao i stojeći ručao.
– Ko bješe ovaj đetić? – upitah radoznalo arhimandrita po svršetku ručka.
– To je sinovac mitropolita Petra…
„Lijek jarosti turske“
Na Cetinju je 1834. godine štampana zbirčica pjesama pod naslovom „Lijek jarosti turske“ za koju se pretpostavlja, iako to ne piše na koricama, da je takođe rukotvorina i umotvorina Njegoševa, mada pojedini znalci Njegoša i njegovog dela (poput Vida Latkovića), smatraju da neke od tih pjesama nijesu Njegove.
Budo Simonović
Sjutra: Mrtva je vjera bez dobrih djela
