Uprkos svemu, do danas traje sumnja da li je Ivan Mažuranić stvarni autor spjeva „Smrt Smail-age Čengića“, ili je i tome, baš kao i u samom činu ubistva nekako kumovao Njegoš
Iako su nauka, teorija i istorija jugoslovenske književnoati to pitanje odavno „skinule“ sa dnevnog reda, do danas ipak traje tračak sumnje da li je Ivan Mažuranić, pravi Njegošev savremenik (rođen je godinu dana posle njega), hrvatski pesnik, političar – bio čak i hrvatski ban – i jedan od najistaknutijih predstavnika takozvanog hrvatskog narodnog preporoda, zaista tvorac speva „Smrt Smail-age Čengića“.
Oni koji u to sumnjaju, to temelje na pitanjima bez pravog odgovora: kako je takvo djelo mogao stvoriti čovjek iz jedne sasvim druge i drugačije i jezičke i uopšte kulturne sredine, toliko udaljene od tada potpuno odsječene i zatvorene Crne Gore; kako je čovjek koji nikada prije toga (a koliko se zna ni poslije) nije kročio na tlo Crne Gore, u vrijeme potpuno nerazvijenih komunikacija, mogao opisati taj događaj sa takvom skoro nevjerovatnom preciznošću u faktografiji, nabrajanju mjesta i geografskih odrednica gdje se ta drama odigrala, glavnih aktera i pojedinosti samog čina likvidacije glasovitog turskog zulumćara i haračlije…
Svi oni, ipak, glavni oslonac za svoju sumnju traže i pozivaju se na ono što je, četiri godine po objavljivanju spjeva, u razgovoru sa Njegošem na tu temu čuo i u svojim „Pismima iz Italije“ zapisao Ljuba P. Nenadović.
Nenadović opisuje kako mu je Njegoš jednog dana dok su krajem 1850. i početkom 1851 godine boravili i družili se u Napulju, dao knjigu „Lažni car Šćepan Mali“:
– Jeste li što slušali o Malom Šćepanu? – upitao ga je, kako piše Nenadović, Njegoš kad je dobio prve primerke svoje tek štampane knjige o ovom lažnom crnogorskom caru.
– Jesam, gospodare, onoliko koliko ga crnogorske gusle spominju…
– Eto vam jedne knjige o njemu, ja sam je napisao. Ja sam mnogo tražio o njemu po mletačkoj arhivi, dok sam nešto prikupio. Malo se o njemu pisalo…
Koji dan kasnije, Njegoš je upitao Nenadovića da li je bolji „Šćepan Mali“ od „Gorskog vijenca“, a onda sam odgovorio na to pitanje:
– Nije, nije! „Gorski vijenac“ sam pisao pod drugim okolnostima. Žao mi je kad tako rado čitate moje stihove, što nemam ovdje pjesmu Čengića. Znam da bi vam se vrlo dopala. Dođe mi jedan i kad sam mu pročitao, zaciganči: daj mi, daj mi i ja mu dadoh, a prijepis nije mi ostao (naglasio B.S.)
Nenadović ga je pitao da li je ta pjesma nešto poput „Gorskog vijenca“ ili „Šćepana Malog“:
– Nije u dramskoj formi i nije tako veliko – odgovorio Njegoš – ali znam da bi ti se dopalo…!“
Spjev „Smrt Smail-age Čengića“ je objavljen 1846, godinu dana prije „Gorskog vijenca“. Pošto je Njegoš tom prilikom u Napulju citirao neke stihove iz tog spjeva, nesumnjivo je da je on već imao u rukama to djelo ili je, možda, već odranije znao te stihove! Nenadović, recimo, piše da mu je Njegoš u nekoj prilici izrecitovao poznate stihove iz ovog spjeva:
„Vidi mu se mrijet mu se neće,
A jest nešto što ga napr’jed kreće…“
Poznato je, koliko je Njegoš bio kivan gatačkom silniku i krvniku Smail-agi Čengiću, uz čije ime do danas ide „atribut“, stih iz spjeva o njegovoj pogibiji, „dobar junak da je čovjek takvi“. Ta mržnja je posebno bila izražena nakon boja na Grahovu 1836. godine u kojem je Smail-aga porazio crnogorsku vojsku. Tom prilikom je izginulo devet Njegoševih bliskih rođaka, uglavnom nepunoljetnih, golobraedih mladića, među njima i njegov mlađi brat Joko. Da se i ne govori o drugim zulumima Smail-aginih haračlija.
Poznato je takođe da je Njegoš, zbog svega toga, neprestao vrebao priliku da se osveti i skine glavu Smail-agi, da je on bio inspirator i podstrekač njegovog smaknuća; da je on u dogovoru sa Novicom Cerovićem i nekolicinom moračko-uskočko-drobnjačkih prvaka skovao plan akcije na Mljetičku koju su 5. oktobra 1840. godine, u gluvo doba noći, pred zoru, izveli Moračani, Uskoci i Drobnjaci. Tom prilikom, pored Smail-age, izginulo je i oko 70 njegovih haračlija.
Poznato je, naravno, i kako se Njegoš silno poradovao kad su mu poslije boja donijeli Smail-aginu glavu, jer to svakako nije bio samo čin vladičine lične osvete nego i pitanje velike državne pobjede nad Turcima u nizu onih koje su značile vjekovni otpor zavojevaču sa Bosfora i njegovoj tiraniji.
Sve to je, nesumnjivo, moglo i moralo snažno motivisati Njegoša da opjeva taj događaj. Bez namjere da iznova otvaram priču o tome da li je Ivan Mažuranić zaista autor epa „Smrt Smail-age Čengića“ ili je u pitanju Njegoševo djelo koje mu je na neki način došlo do ruku pa ga Mažuranić, možda i uz Njegovu dozvolu i saglasnost, objavio pod svojim imenom, treba reći da „pjesma o Čengiću“ u tom trenutku nikako ne bi išla u račun crnogorskom vladici jer bi ona značila direktno priznanje i preuzimanje odgovornosti za akciju na Mljetičku, koja nije naišla na odobravanje i pohvalu evropskih sila. Njegoš je svakako dobro znao kakve bi to posljedice po njega i Crnu Goru moglo imati, a smrt je bila brža i pregrebla ga da sve to vremenom razjasni.
Poslije svega, možda je danas, 160 godina kasnije, kad je i od Njegoša i od Mažuranića ostao samo prah i njihovo veliko djelo, najbolje objašnjenje i odgovor na ovu dilemu nešto što sam prije 45 godina čuo od dr Miodraga Popovića, profesora Filološkog fakulteta u Beogradu na katedri za jugoslovensku književnost, u to vrijeme nesumnjivo najvećeg znalca u oblasti jugoslovenskog književnog romantizma, dakle vrhunskog autoriteta kad su u pitanju i Njegoš i Mažuraniću.
Nakon jednog izleta na Stražilovo u jesen 1968. godine, dok smo u Sremskim Karlovcima čekali prevoz za Beograd, mi studenti smo zapodjenuli raspravu oko autorstva spjeva „Smrt Smail-age Čengića“. Stari profesor nas je pomno slušao (bio je tu i tada mladi profesor Vaso Milinčević) i očigledno uživao u našoj gorljivoj polemici, a onda na kraju mirno, ne opredjeljujući se ni za ni protiv, rekao:
– Deco moja, ja ipak mislim da je bolje da imamo dva velika pesnika nego jednog…!
Razumjeli smo to: za Mažuranića teško da bi se i znalo izvan njegovog Vinodola bez spjeva o Čengiću, a Njegoš teško da bi bio mnogo veći pjesnik sa tim spjevom pored „Luče“ i „Gorskog vijenca“…
Junak i kukavna bagra
A da Evropa nije bila oduševljena Njegoševom zavjerom i ubistvom Smail-age Čengića pokazuju i reakcije na spjev Ivana Mažuranića, kojemu su mnogi zamjerali da je pristrasno i nepravedno u negativnom svijetlu dao lik Smail-age, a naspram toga glorifikovao osvetnike, odnosno njegove ubice. U tim krugovima i uopšte među onima koji ne dvoje istoriju i politiku od poezije, do danas vlada uvjerenje da je veliki junak ubijen kukavički, na prevaru, zahvaljujući izdaji „njegovih sluga“ Novice Cerovića, Šuja Karadžića i drugih. U tim reakcijama i takvim tumačenjima ovog čina, možda je najekstremnije mišljenje Njemca dr Krausa, koji je, pored ostalog napisao:
„Smail-agu je Mažuranić krivo i nepravedno opisao. Naše simpatije su uz odvažnog i neustrašivog junaka Smail-agu Čengića, a ne uz grmalje i pustahije crnogorske. Čengić je bio pravi istinski Sloven, a njegove ubice jadna kukavna bagra!“
Budo Simonović
Sjutra: Život je tren između neba i groba
