Foto: prelepapoezija.com
Ako me privolite ili ubijedite da dođem kod vas, onda me možete pitati što god hoćete i zapodjenuti bilo kakav razgovor – reči su Pera Zupca, poznatog pjesnika, esejiste, scenariste, kolumniste, urednika i posvećenog kulturnog poslenika, koji se obratio brojnim Valjevcima okupljenim u kultnom Dvorištu matične biblioteke.
Na ovom druženju sve druge priče i interesovanja ostala su u sjenci njegove kultne pesme „Mostarske kiše”. Neki su se podsjetili, a oni mlađi saznali, da je tu pesmu napisao sa 20 godina, da ga je meteorski uznela na pjesničko nebo, gdje je i danas. Čuli smo i podatak da je u prevodu na ruski jezik, u jednom književnom časopisu, objavljena u tiražu od 19,7 miliona primjeraka. Zbog „Mostarskih kiša” još uvijek je jedan od najpopularnijih pjesnika u bivšim jugoslovenskim republikama, i jedan od retkih srpskih pisaca koji nije izbačen iz hrvatske književnosti. Čak je zagrebačka „Mladost” objavila izbor njegove poezije u šest knjiga i to u kolu u kojem su bili Lorka, Neruda, Kaštelan, Majakovski i Desanka Maksimović.
– Pre tačno pola vijeka, 1965. godine, tu pjesmu sam jedne noći direktno kucao u pisaću mašinu i iz nje odmah poslao u Zagreb, uredniku Zvonimiru Golobu u „Reviji za kulturu, umjetnost i društvena pitanja” – prisetio se Zubac. – Ubrzo je objavljena u rubrici „Nova imena”. Tu su predstavljali mlade autore, ali i afirmisane, a bio sam potpisan kao Perica Zubac. Međutim, to mi nije smetalo, važno je da je pesma štampana. Inače, nisam imao kopiju pesme i da je kojim slučajem pošta pogrešila, nikada je ne bih mogao ponovo napisati. U njoj su sabrana sećanja na moje četiri mladalačke ljubavi: Ljiljanu Canić, Mirjanu Živić, Veru Štajner i moju pokojnu suprugu Draganu, profesoricu književnosti. Ona je poslednja ušla u tu poemu. Od svake sam po nešto ukrao, neko sjećanje ili razgovor, imao sam slike, čak za prvu strofu, zvuk. Lako je napisati dobru pjesmu, ako imaš o kome – ističe Pero Zubac.
Pero Zubac je dodao ovoj priči i jedno nezaboravno iskustvo i nesebično ponašanje pjesnika Matije Bećkovića. Kao pjesnička zvijezda, on je Peru vodio na više književnih večeri i pred brojnom publikom, umjesto tada kultne njegove poeme „Vera Pavladoljska” Matija je govorio stihove „Mostarskih kiša”. Namjera mu je bila da na taj način afirmiše mlađeg kolegu ili, kako je govorio, da publiku navikne na dobru pjesmu.
Pored rada na većem broju popularnih televizijskih emisija za djecu, pisanja scenarija za dokumentarne i igrane serije, kao što su „Balkan ekspres” ili „Seobe” na kojima je radio zajedno sa rediteljem Aleksandrom Sašom Petrovićem, Pero Zubac je uredio i nekoliko antologija srpske i svetske ljubavne poezije. Kaže da je to bio dosta naporan posao tokom kojeg je došao i do određenih neočekivanih saznanja. Primjera radi, tragajući za pesničkim knjigama u bibliotekama u većim gradovima i po provinciji, nailazio je na gotovo identičnu situaciju. Dobre, pa čak, i najbolje pjesničke knjige nalazio je u najnižim policama zbog čega je morao dobro da se sagne pa i klekne. Ima u svemu tome, kaže, određene simbolike uz poruku: da onaj ko hoće do dođe do dobre poezije mora da kleči.
– Duže vrijeme sam na čelu jugoslovenskog odnosno međunarodnog festivala za mlade pesnike u Vrbasu, na koji svake godine pristigne veliki broj radova. Zapazio sam da oni prate liniju starijih kolega, ali i unose određene novine i poetske specifičnosti. Jasno je odavno svima da poezija i književnost neće niti mogu da promijene svijet, ali onaj ko čita te mlade poete, govorim iz mog iskustva i zapažanja, primetiće da ima nade. Zbog toga je dobro što nas pjesnika još ima –naglašava Zubac, koji u svom bogatom opusu ima preko 50 pesničkih zbirki i nekoliko novih pjesama spremnih za izdavača. Saznali smo da će uskoro biti objavljena knjiga „Pisma D. T.” (Dušku Trifunoviću) u kojoj će govoriti o svojim pogledima na život. U pjesmama „Posmatram te kako stariš” biće prvi put riječi o divljenju starosti.
