Dragana Đorđević – Putica sa ćerkom Milicom ispred spomenika ocu i majci
Dvije godine posle susreta Dragane Đorđević – Putice sa Grkom Filiposom Hadžigeorgiusom u Atini, koji je, kako joj se činilo, „frapantno“ ličio na njenog oca Vlastimira, ona je jednog dana svratila na majčin i očev grob sa tadašnjim mužem, pokojnim Petrom Puticom. Tamo je dočekalo veliko uznenađenje: dva prekrasna vijenca od vještačkog cvijeća kakve, kako veli, ni prije ni poslije nije vidjela nigdje u Beogradu.
„Ja se čudim, a muž mi veli možda je to vojska donijela povodom nekog jubileja – sjetili se svojih stradalih oficira“, priča Dragana. „Jeste crna đavola se sjetili poslije toliko godina, nisu se sjetili ni godinu dvije poslije smrti a ne sada. Tačnije, vojska je s nama prekinula svaku vezu poslije godinu dana, odnosno nakon podizanja spomenika i poruke koja je upisana na njemu.
Mamu su, sjećam se, tada pozvali u Generalštab i tražili da ukloni tu mermernu ploču na kojoj je upisana poruka, ali je ona to energično odbila i kazala da će je ponovo postaviti ukoliko je neko ukloni. Sjećam se kako se otuda vratila bijesna i ogorčena, a kasnije sam doznala da su joj tamo prijetili, da će je kazniti, da će joj stan oduzeti, da će uskratiti čak i očevu penziju koju smo primale sestra i ja. Ona je samo zalupila vrata i koliko se sjećam nikad više nije ni otišla tamo niti sa bilo kim iz tatine nekadašnje komande održavala bilo kakvu vezu.
Mjesec dana posle tog novog iznenađenja na Novom groblju i mozganja ko je i zašto doneo te vijence, ja opet bila tamo na nekoj sahrani sa svekrom Lukom i povedem ga da mu pokažem spomenik mojih roditelja. Oni vijenci i dalje stoje ali na svakoj latici cvijeća neko spajalicama prikačio po listić hrasta“, tvrdi dalje Dragana Đorđević – Putica.
Optužujuća poruka sa spomenika Đorđeviću i Štimcu
Novi šok je uslijedio u martu 2003, a doživjela ga je moja ćerka Milica, koja je tada imala devetnaest godina.
„Poslije sahrane Zorana Đinđića ja jednog dana pošla na njegov grob“, sjeća se Milica Putica. „Svratim poslije da posjetim i dekin i bakin grob kad tamo ispred spomenika evo stoji jedan stariji gospodin, sijed, lijepih plavih očiju i kaže mi da mu tu počivaju prijatelji. Ja mu kažem da su tu sahranjeni moji djeda i baka i pitam ga ko je, da li bi htio da mi da telefon ili adresu da mu se mama javi, a on veli da je u prolazu, da dolazi „iz zemlje bogova i maslina“ i ode žurno i bez objašnjenja…
Kad smo mama i ja nedugo potom ponovo svratile na Novo groblje, sačekalo nas je novo iznenađenje. Na grobu mojih deke i bake našli smo veliki buket svježih, žutih ruža, na Štimčevom nekih finih rozih, a onda cio grob prestrt lijepo aranžiranim buketima svježeg cvijeća! Učinilo nam se čak da takvog cvijeća nije bilo kod onih cvjećarki ispred ulaza u groblje, a rekle su nam, koliko se sjećam, da jedan takav aranžman cvijeća košta najmanje dvije-tri stotine eura.“
Brat i snaha Vlastimira Đorđevića, Branibor i Mila
U kasno popodne, 26. maja 1962. godine, na vrata Branibora Đorđevića, brata Vlastimira – Vlaste Đorđevića banuo je jedan pukovnik Jugoslovenske narodne armije. Vrata mu je otvorila Braniborova supruga, doktorka Mileva – Mila Đorđević, koja i sada živi u Beogradu. Iako su prohujale silne godine, ova tiha i plemenita starica se i danas živo sjeća tog bolnog susreta:
„Tog popodneva smo u stanu bile samo ja i moja majka Angelina. Kad sam otvorila vrata, na pragu je stajao visok, mršav čovjek u oficirskoj uniformi. Vidno uzbuđen, blijed i smrknut u licu, bez pozdrava pita da li sam ja snaha Vlaste Đorđevića i da li znam gdje mu živi supruga Milena. Po ledenom glasu i izrazu na licu, bilo mi je odmah jasno da se desilo nešto strašno. Počela sam da plačem i pitam šta je sa Vlastom. On nije kazao, samo je insistirao da odmah pođem sa njim do Vlastinog stana…
Čim nas je ugledala, sve joj je bilo jasno:
`Nema više Vlaste! – kriknula je i glasno zakukala…`
Oficir je molio da se brzo spremi i pođe sa njim na aerodrom, čeka je avion za Titograd. Tamo je iste večeri krenuo i moj muž sa jednim rođakom, a mi smo malo potom saznali šta se desilo – da se srušio most, da je mnogo poginulih, među njima i Vlasta, ali da on još nije nađen. Mislim da je naša agonija i iščekivanje trajalo više od mjesec dana. Sahrana je, kad je konačno pronađen, obavljena ovdje na Novom groblju u Beogradu, razumije se uz sve najviše vojne počasti – čak je i Tito lično uputio saučešće porodici. I danas mi, čini mi se, u ušima odzvanja naricanje Vlastine majke: sine Vlasto, sačuva te majka i od bolesti i od rata, i od Njemaca i od četnika, od svakoga zla i muke, ali te ne sačuva od studene Morače…
Abisinija, mjesto u kanjonu Morače, gdje je navodno nađen leš Vlastimira Đorđevića
Milena i moj muž su, to znam pouzdano, insistirali da se sanduk otvori da bi identifikovali Vlastu, ali im je autoritativno objašnjeno da tu nema šta da se vidi, da je leš u odmakloj fazi raspadanja i da se zaliveni metalni sanduk ne može i ne smije otvarati…“
„A Milena i Vlasta su se mnogo voljeli“, priča dalje Mila Đorđević. „Bila je to ona divna gimnazijska ljubav iz rodnog im Aranđelovca, koja je kulminirala ovdje u Beogradu na studijama. Mileni se onda 1951. godine desila velika nesreća: utopio joj se brat jedinac Miodrag – Dragan Živković – bio na đačkoj ekskurziji u Smederevu, pa u Dunavu…
I baš tada, odmah poslije te tragedije, u želji da bude što više uz nju, da joj olakša i ublaži bol, Vlasta je odlučio da se vjenča sa Milenom. Za tri-četiri godine su posle dobili dvije ćerkice i sve je izgledalo kao u najljepšim snovima. Milena je, doduše, teško podnosila njegovo odsustvo i rad na terenu i samo je maštala o tome da on oduži tu stipendiju i dug prema Vojsci i skrasi se kući. Na mostu na Pjenavcu su, međutim, srušeni svi njeni snovi i ona je od tada postala veoma čudna i zatvorena i za kratko vrijeme se zbog nečeg odvojila od cijele, ne samo Vlastine nego i svoje rodbine i gotovo ni sa kim nije kontaktirala…“
Gotovo svi, ne samo još živi, neposredni svjedoci tragedije na Pjenavcu, nego i svi stariji Moračani i Rovčani živo se sjećaju kapetana Laste, kako su iz milošte svi zvali Vlastimira – Vlastu Đorđevića, jednog od najomiljenijih starješina i rukovodilaca na gradilištu mosta na Morači.
Po kazivanju Božine i Ljuba Vlahovića, Đorđevićevo tijelo je, kako je saopšteno, navodno nađeno nekoliko kilometara nizvodno od mjesta nesreće, u Platijama, ispod mjesta zvanog Abisinija. Našao ga, po toj priči, nekakav ribokradica koji je pecao u tom dijelu kanjona. On je, tobož, izašao na cestu, zaustavio neki kamion i to prijavio vozaču, a onda se izgubio u nepoznastom pravcu.
„Ono što posigurno znam i u što se mogu zakleti jeste da je sanduk uveče bio izložen u klubu vojske u logoru na Pilopaću kod manastira Morače i da smo ga tu svu noć dvoreli i odatle sjutradan ispratili za Beograd, ali šta je bilo u sanduku, da li je u njemu zaista bilo Đorđevićevo tijelo, u to se zaista ne mogu zakleti pošto je sve bilo zatvoreno i zaliveno“, veli Ljubo Vlahović i dodaje da u to tada niko nije ništa sumnjao.
Božina Dmitrov Vlahović
Spomenik koji optužuje
U dogovoru sa vajarom Momčilom Krkovićem, Milena Đorđević i Lepa Štimac su dobavile dve gromade „bihacita“ teške po sedamnaest tona. Postavljene su na odabrano mjesto na Novom groblju u Beogradu, a Krković je onda na licu mjesta, po Mileninoj ideji i nacrtima, izvajao te dvije neobične i simbolične skulpture spomenika. Novinar Đorđe Darjević, brat Lepe Štimac je onda sročio poruku koja je uklesana na posebnoj mermernoj ploči i postavljena ispred spomenika. Ta poruka glasi: „Nemirna i plaha Moračo, most preko tvojih voda na Pjenavcu cementiran je kostima našim. Ako na prelazu neko zastane da iskaje grijehe pred sjenima 26 neimara, pitaj ga za savjest“.
Budo Simonović
(Sjutra: NI MAJKA GA NE BI POZNALA)
