Po jednoj od tih legendi, negdje polovinom devetnaestog vijeka, jedna grupa turskih haračlija bila se namjerila da pohara i razori podvršku svetinju. Kad je shvatio kud su krenuli i šta su naumili, neki Miro Marinkov Jurišević iz Mojstira, koji je čuvao koze u Kotarima, jednom zaskoku u Đalovića klisuri naspram manastira, u koji se, kažu, samo na jednom mjestu može ući, potegne i jednim jedinim metkom, koji je imao u pušci, ubije jednog od haračlija.
Turci se uplaše da je u pitanju velika i brojna zasjeda pa poskidaju košulje i počnu mahati u znak predaje. Onda pokupe i odnesu poginulog, ali se i zakunu da se više nikad neće primaći toj „prokletoj vlaškoj kući“.
Jedna još starija legenda vezana je za nekog mladog i bijesnog bega. Nije sigurno da li je bio baš sa Čardaka, iz srca Bistrice, ili iz nekog od obližnjih sela, tek kad je negdje na daleko, u Sandžaku, isprosio djevojku i poslao svatove po nju, on krene da u liticama Đalovića klisure nađe i nasiječe luča da mu nevjesta ne tumara kroz kuću po mraku. Kad je naišao pored manastira, zastane u tremu i vrhom od kosijera ošteti oči na fresci svetog Nikole iznad ulaza u crkvu. Odatle produži da traži luč, ali se nekako oklizne i satre niz litice – našli ga sjutradan u koritu Bistrice, ostala mu ljuba neljubljena u mraku i žalosti…
Niko, naravno, danas ne može sa sigurnošću tvrditi da li je sve baš tako bilo, ali na fresci svetoga Nikole iznad crkvenih vrata, zaista i sada postoje vidna oštećenja zenica.
Kako su prošla vremena nedobronamjernika i haračlija, u novije doba je sve više onih koji predlažu da se sa crkve ukloni daščani krov i ljuštura zidova koji je spolja štite i zaklanjaju kako bi poslije više od četiri vijeka skrivanja, svijet i sunce konačno ugledala i njena spoljašnja ljepota.
– Ako je pevao dok je dizao svodove u Podvrškoj crkvi – veli tim povodom mr Gordana Marković – njen graditelj je morao plakati dok ih je skrivao pod krov brvnare. Ako izobrazimo svodove u njihovoj punoj lepoti danas, radovaće se i već stolećima usnuli podvrški neimar jer dovršavamo njegovu zamisao…“
Veliko je, ipak, pitanje da li bi manastir Podvrh bez tog „oklopa“ i tajnovitosti koja ga obavija i dalje bio tako privlačan i zanimljiv kako je bio u minula četiri vijeka…
Manastir Podvrh je, inače, posljednji put prekriven 1964. godine za doba sveštenika Dušana Popovića. Daščani krov, takozvani „klis“, uradio je mještanin Lazar Balšić, potomak stare svešteničke kuće, čiji su preci dugo ovdje stolovali i čuvali podvršku svetinju. Ovaj vrsni majstor, koji je umro 2008. godine u devedeset šestoj godini života, bradvom je tada otesao 26.000 hrastovih daščica, koje se još sasvim dobro drže. Vrijeme je, ipak, da se počne razmišljati o nekom drugom Lazaru Balšiću ili drugačijem rješenju krova na, inače, uređenom manastiru uz koji su dobrotvori, pretežno Bistričani, skoro podigli i lijep konak.
Pored manastira, nad samom provalijom Đalovića klisure, nedavno je otkriveno i zatravljeno mramorje, grobni biljezi petorice crnogorskih mladića koji su 1862. godine ovuda putovali na školovanje u Srbiju. Nedaleko od manastira, presrela ih je, međutim, turska straža i pobila, pa su potom sahranjeni pored manastira. Makedonac, jeromonah Danilo, koji je četiri godine bio nastojatelj podvrške svetinje (sada je kao protosinđel namjesnik manastira Đurđevi Stupovi), podigao im je lijepe drvene krstove, a istoričari su se postarali da taj događaj sačuvaju od zaborava.
Budo Simonović
(Sjutra: NI POSTOJINA JOJ NIJE DO KOLjENA)
