Dugal Robertson je upravljao 13 metara dugom jedrilicom “Liset”, od Paname do Galapagosa, kada je grupa kitova ubica 15. juna 1972. prevrnula brod. Pošto je jedrilica potonula, porodica se ukrcala na mali čamac na naduvavanje
Daglas Robertson je imao 18 godina kada je doživio brodolom i s porodicom proveo šest nedjelja u čamcu za spasavanje na pučini Tihog okeana.
Otac Dugal Robertson, koji je tada imao 47 godina, upravljao je 13 metara dugom jedrilicom “Liset” od Paname do Galapagosa kada je grupa kitova ubica 15. juna 1972. prevrnula brod. Pošto je jedrilica potonula, porodica se ukrcala na mali čamac na naduvavanje i narednih mjesec dana su se borili za opstanak u jednom od najnegostoljubivijih okruženja na svijetu.
Kao bivši pomorski kapetan, bio je jedini koji je imao iskustva u plovidbi. Supruga Lin, ćerka Ana (19), Daglas i blizanci Nil i Sendi (19) bili su potpuni početnici.
Iz Falmuta, u Kornvolu, isplovili su 1971, da bi narednih 17 mjeseci plovili po Karibima, prije nego što se ćerka Ana iskrcala na Bahamskim ostrvima.
Bili su na putu do arhipelaga kada je jedrilicu napala grupa orki. “Začulo se ‘dum!’, ‘dum!’ ‘dum!’ i doslovno smo pali s nogu. Cio čamac se zatresao, kobilica se sigurno slomila. Čulo se krckanje drveta, kao da stablo puca napola”, sjeća se Daglas. “Čuo sam praćakanje iza leđa, a kada sam okrenuo vidio sam tri kita.”
Poslije nekoliko minuta “Liset” je potonuo i porodica se ukrcala u mali čamac za spasavanje, na kome su napravili improvizovana jedra i koji su koristili kao brod-gurač.
Sve što su imali bilo je šest limunova, deset pomorandži, konzerva keksa, kesa luka i kesica bombona. Da stvar bude još gora, imali su vode za samo za deset dana, pa su ubrzo počeli da piju kornjačinu krv.
“Morate brzo da je popijete, jer ima neprijatan ukus koji tjera na povraćanje“, pričao je kasnije Daglas. „Ne možete da zamislite koliko je teško ubiti kornjaču golim rukama. Prve koje sam uhvatio, morao sam da pustim – opiru se snažno, udaraju i grebu oštrim kandžama. Međutim, sve se brzo nauči kad se mora. Ukupno smo uhvatili 13 komada.”
Kornjaču bi vezali, prerezali joj vrat i puštali da krv istekne u šolju.
Lovili su i ajkule, u kojima bi ponekad našli cijele leteće ribe.
Poslije 17 dana, čamac se izduvao, pa su morali da pređu u manji čamac “Ednamer”, dug svega tri metra. Niko nije znao da su doživjeli brodolom, a ajkule su opsjedale pretrpani čamac, pa je otac bio prinuđen da uzme stvar u svoje ruke.
“Bio je visok svega 165 centimetara, ali kada bi ajkule okružile čamac, udarao ih je golim rukama. Branio je porodicu do samog kraja”, pričao je Daglas.
Majka je bila bolničarka, pa je znala za ljekovita dejstva kornjačinog ulja, koje im je utrljavala u kožu kako bi izliječila čireve od konstantnog sjedenja u slanoj vodi. U čamcu je postojalo samo jedno suvo mjesto, na kome su sjedjeli na smjenu.
Poslije 38 dana, porodicu je spasao japanski ribarski brod 500 kilometara od kopna.
Prije nego što je umro od raka 1992. Dugal Robertson je napisao knjigu o avanturama svoje porodice pod naslovom “Opstanak u divljem moru”, po kojoj je snimljen film.
Od zarađenog novca kupio je novi brod, kojim je, posle razvoda od supruge Lin, plovio po Sredozmenom moru.
Daglas se pridružio mornarici, a danas radi kao knjigovođa i živi u Londonu.
Izvor: blic.rs
