Rudiger Rosig (Foto D. Ćirkov)
Rudiger Rosig često je posjećivao Beograd, Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, bivšu Jugoslaviju. Njemački istoričar i novinar, trenutno šef deska berlinskog „Tagescajtunga”, nedavno je ponovo posjetio naš glavni grad, ovaj put da održi predavanje o gastarbajterima i da, usput, posjeti koncert dvije hrvatske grupe – „Pavela” i „Vatre”.
O statusu gastarbajtera govorio je nedavno jer je 2006. objavio knjigu pod nazivom „Eks Jugosi” namijenjenu prvenstveno njemačkoj publici kako bi razvejao tamošnje predrasude o migrantima, kako ih Rudiger naziva, koji dolaze u njegovu zemlju.
– U svojoj knjizi ispričao sam dvadeset životnih priča, predstavio sam dvadeset portreta migranata sa prostora bivše Jugoslavije. Najstarija junakinja moje knjige, Bosiljka Šedlih, u Njemačku je došla još 1968. i to samo na mjesec dana. Ostala je i u međuvremenu dobila i saveznu medalju Njemačke za čast. Najmlađa je djevojka iz Bugojna koja je 1994. kao četrnaestogodišnjakinja stigla i uspela četiri godine kasnije, u regularnom roku, da maturira. Potom je upisala i studije. Ovom knjigom sam želio da srušim predrasude o gastarbajterima koje vladaju u Njemačkoj. Jer, moji junaci su uspešni ljudi koji su zadržali dvojezičnost, dobro se integrisali u društvo – priča Rudiger Rosig i to na dobrom, kako on insistira da se kaže, srpsko-hrvatskom jeziku.
Priča ovog istoričara koji je studirao balkanologiju kako bi naučio istoriju i kulturu ovih naših balkanskih prostora, seže u 1986. godinu kada je tokom ljetovanja na ostrvu Lošinju polemisao o novom muzičkom talasu i panku sa jednim zagrebačkim pankerom.
– Sjedjeli bismo na doku i pričali o muzici, ja duboko frustriran njemačkom muzičkom scenom i on koji je objašnjavao kako je tadašnja jugoslovenska muzička scena išla sasvim drugim putem od našeg. Mi smo novi talas imali samo godinu dana, potom je umjesto njega zavladao šlager. A vi ste imali nešto sasvim drugo. Taj moj poznanik, kojeg ću kasnije ponovo srijetati i družiti se sa njim, obećao mi je da će mi poslati kasete nekih vaših bendova. Nisam verovao da će one stići do mene i ako ih pošalje jer sam znao kako je u ondašnjem DDR-u bilo nemoguće nabaviti kasete, a ako biste se odvažili da ih pošaljete poštom, policija bi ih obavezno provjeravala. Zato nisam vjerovao da ću išta dobiti. Vjerovali ili ne, stiglo mi je deset kaseta: „Partibrejkersi”, „Paraf”, „Disciplina kičme”, „Pankrti”, „Šarlo” (ceo „Paket aranžman”), „Bijelo dugme”, „Buldožer”… – prisjeća se Rosig.
Milan Mladenović, vođa benda „Ekatarina velika” (Foto G. Matić)
Kada je 1987. godine ponovo stigao na Lošinj uveliko se, kako kaže, palio na muziku koja mu je stigla poštom iz Jugoslavije. A onda je cijelu 1988. sa društvom dolazio autobusom iz Hajdelberga, u kojem je živio, do Zagreba, odlazio na koncerte, žurke, pa nazad na autobus i sutradan u školu.
– Dvanaest časova je trajao put u jednom pravcu, ali mi to tada nije smetalo. Tokom te 1988. godine čak 12 puta smo došli do Zagreba. A sa djevojkom sam čak pratio neke bendove tokom njihovih turneja – priča Rudiger Rosig.
U Beograd je došao kada je osvanuo projekat „Rimtutituki”.
– Stigao sam da pišem tekst o antiratnom protestu. O opozicionim stavovima srpskog rokenrola. I sve njihove članove sam tada upoznao. Zatim smo, 1993. godine, u Pragu i Berlinu, organizovali koncert za zagrebačke „Vještice”, EKV, „Brejkerse” i „Orgazam”. Bila je to prva zajednička svirka srpskih i hrvatskih muzičara tokom rata – ističe Rudiger Rosi.
Dugo godina je naš sagovornik dolazio i odlazio sa ovih naših prostora pokušavajući paralelno sa novinarskim poslom da magistrira. Uspjelo mu je to 2004, a u radu pod naslovom „Sunčana strana ulice” Rosig se bavio razvojem jugoslovenske rok scene od 1960. do 1991. godine.
Izvor. politika.rs
